Bach: Brandenburg Concertos / Violin Concertos
EMI Classics/Dallas
Ove izvedbe iz 1959. itekako su zaslužile preživjeti do ere CD-a. Za veliku većinu poklonika ovog nezaobilaznog općeg mjesta glazebene povijesti (mislimo na svih šest koncerata), Menuhinova izvedba na prvi je dojam upravo ona koja zaslužuje svoje mjesto u privatnim kolekcijama. Oni među nama koji su odranije vlasnici vinilnog izdanja, ne odriču mogućnost da postoje druga i drukčija čitanja, no svi se slažu u jednome – ne postoji kolekcija snimki koj tako očito svjedoče životno razumijevanje glazbe, simpatetičnost i jednokratnu ljepotu izvedbe. Svi Brandenburški koncerti skladani su u durskim tonalitetima, te svjedoče o Bachu i njegovom skladateljskom geniju na jedan krajnje smirujuć i skroman način, što ih čini odličnim mjestom za ulazak u svijet klasične glazbe. Ni Menuhin, ni Bath Festival orkestar ne koriste „povijesne replike“ autentičnih instrumenata baroka, bar ne na način na koji to danas razumijevamo. Ipak, tu je continuo (uključujući i veliku solo-dionicu u Petom) prirodno je izveden na čembalu. Također, u Četvrtome su korištene male flaute, a Menuhin u Prvome koristi „piccolo“ violinu, ugođenu za tercu više nego je uobičajeno. Također, u Šestome je odradio odlično partituru prve viole, što je inače namijenjeno nižim registrima i upravo ovo mjesto predstavlja osobni vrhunac čitavog seta. Po prvi puta, naime, pogođen je tempo i nježni marš (čak i najbliži opis zvuči kao oksimoron, zar ne? – zamislite kako li je onda to tek teško uvjerljivo izvesti!) barokne polifonije spregnut spretno s decentnim zvukom pratećih instrumenata svaki puta mi ne da ni pomisliti kako je ovaj Koncert u bilo kojem pogledu slabiji nego ijedan drugi. Još jedno istaknuto mjesto je Malcomov solo na čembalu u Petom, prije svega prvi stavak i kadenca. Upravo izvedba koju odlikuje vrsna uravnoteženost i odmjerene (premda entuzijastične) četvrtinke razlog su da se ubrzana izmjena registara doima zaigrano, pa ni u kojem trenutku ne pomišljamo na tehničku zahtjevnost ovakvih ritmičkih bravura i prezentirane tankoćutnosti. Poznati problem nedostajućeg srednjeg stavka Trećega riješen je korištenjem Brittenovog aranžmana sporog stavka iz Bachovih triju sonata, što je rješenje koje zadovoljava širok krug poklonika. Manja primjedba ide u smislu nenadahnutog odabira tempa (upravo školski slijepo slijeđenje naputaka), no tim prije ova izvedba predstavlja standard u pravom smislu riječi. Snimka, premda prilično čista za period u kojem je nastala, danas može zvučati malo potisnuto (udaljeno), no zapravo je sasvim zadovoljavajuće kvalitete. I ostatak ansambla prezentirao je izvedbu na pravi način i konzistentne je kvalitete kroz čitavo izdanje, te ga ne mogu nego preporučiti.
Ocjena:
Izvedba: 4.5
Snimka: 3.5
Josip Vračar
