U ovogodišnjem izboru ne listi međunarodne Udruge jazz novinara Anat Cohen, izraelska jazz glazbenica koja živi i djeluje u SAD-u, zauzela je prvo mjesto u kategoriji klarinetista. Istog mišljenja bili su kritičari uglednog časopisa DownBeat-a na listi objavljenoj u kolovoškom broju, kao i čitatelji u prosinačkom. Ništa novo! Ona je na to već navikla. Naime, ta priznanja dobiva već dugo, a u zadnjem desetljeću svake godine. Čime je to zaslužila? Što ju čini posebnom i izdvaja od drugih sjajnih klarinetista? Osim virtuoznog sviračkog umijeća to je svakako njezin stav prema glazbi koji uključuje studiozno proučavanje povijesti jazza, maštovitost, radoznalost, zanesenost, pozitivan duh i predanost. Naime, ona je u potpunosti posvećena jazzu i njezin se život u svim segmentima vrti oko glazbe.
Jazz je očaravajuća forma umjetnosti
Razgovarao: Davor Hrvoj
Sopran, alt i tenor saksofonistica, klarinetistica, flautistica i skladateljica Anat Cohen rođena je u Tel Avivu u Izraelu i odrasla je u glazbenoj obitelji, počevši studirati klarinet s dvanaest godina. U jazz glazbu zaljubila se još u tinejdžerskoj dobi. Kao šesnaestogodišnjakinja upisala je prestižnu srednju školu Thelma Yellin na kojoj je naučila svirati tenor saksofon. Nakon srednje škole, i sviranja u big bandu izraelskoga ratnog zrakoplovstva, u drugoj polovici 1990-ih pohađala je glasoviti Berklee College of Music gdje je usavršila svoje jazz muziciranje, ali i proširila svoje glazbene horizonte, između ostalog razvivši duboku ljubav prema raznim stilovima latino glazbe. Nakon što je diplomirala na Berkleeju preselila se u New York City gdje je odmah postala aktivna na jazz sceni, a ujedno se počela izražavati i u drugim glazbenim stilovima: klezmeru i dixielandu te brazilskoj, kolumbijskoj i venecuelanskoj glazbi. Upoznala se i s tradicijom jazza proučavajući i svirajući glazbu Louisa Armstronga, Sidneya Becheta, Bixa Beiderbeckea i Jellyja Rolla Mortona. Svirala je s poznatim jazz glazbenicima poput Flipa Phillipsa, Buckyja Pizzarellija, Rubyja Braffa i Louisa Hayesa. Članica je nekoliko newyorških međunarodnih skupina, sa svojom braćom – saksofonistom Yuvalom i trubačem Avishaiem Cohenom – djeluje u triju The 3 Cohens, te svira s Diva Jazz Orchestrom uz koji je ostvarila suradnje s legendarnim jazzistima Nancy Wilson, Daveom Brubeckom, Slideom Hamptonom i Diane Schuur. Kao gošća nastupala je s brojnim orkestrima, primjerice s Lincoln Center Jazz Orchestrom Wyntona Marsalisa, The New York Pops orkestrom ili The Binghamton Philharmonic Orchestrom. Anat Cohen vodi i vlastite skupine, među ostalima kvartet, kvintet i tentet.
Multiinstrumentalistica Anat Cohen i ove je godine na relevantnim listama zauzela prva mjesta u kategorijama najboljih jazz klarinetista
Objavila je jedanaest albuma kao voditeljica sastava, sve za vlastitu diskografsku kuću Anzic koju je utemeljila 2005. Tri izdanja: “Outra Coisa: The Music Of Moacir Santos”, koji je snimila u suradnji s gitaristom Marcellom Gonçalvesom, “Rosa Dos Ventos”, u suradnji s Triom Brasileiro, i “Triple Helix” sa svojim tentetom, bili su nominirani za nagradu Grammy.
Duhovni ples
Anat Cohen je divna osoba i draga prijateljica, uvijek spremna na razgovor. Neke od njih vodili smo i u Hrvatskoj. Naime, dva je puta nastupila na Jazzarella – All Woman Jazz Festivalu u Zagrebu: 2007. kao članica Diva Jazz Orchestra, a godinu dana poslije sa svojim kvartetom, te dva puta na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju: 2011 sa svojim kvartetom, a 2012. sa sastavom 3 Cohens što ga vodi sa svojom braćom, trubačem Avishaiem i saksofonistom Yuvalom. Sve je te koncerte organizirao Dražen Kokanović. Niti jedan od naših susreta nije prošao bez mojeg zadirkivanja o “lijenosti” prigodom nošenja glazbala na turneje. Naime, u odabiru glazbala, koje je ograničeno zbog težine i nespretnosti transporta, kod svih multiinstrumentalista pa i kod nje bas klarinet je uvijek bio žrtva, a tako sam ja uvijek uskraćen, jer obožavam zvuk tog glazbala. Zanimljivo, potaknuta mojom konstatacijom da bi naziv skladbe “Happy Song” moglo biti skraćeno objašnjenje njezine glazbene filozofije nedugo nakon toga sa svojim je tentetom snimila album kojem je nadjenula upravo taj naziv.
Koja je vaša glazbena filozofija?
Moja je glazba putovanje bez kraja. Melodija mi je najvažnija. Također komunikacija i interakcija među glazbenicima. Kad sviram sa sastavom želim biti povezana s glazbenicima, stvarati nešto osjećajno. Kroz melodije i melodijske linije oslobađam nešto posebno što dovodi do stvaranja uživo, u trenutku. Divan je osjećaj znati da se tako nešto nikad neće ponoviti. Tako nekako. Naime, jazz je glazba koja se događa spontano.
Jedna od skladbi koju svirate zove se “Happy Song”. Nije li upravo to vaša glazbena filozofija?
Je! Naravno! Neke su skladbe mračne, tužnije, ali da, glazba bi trebala biti slavlje. Sam boravak na pozornici za mene je svetkovina. To je slavlje trenutka, slavlje života. Važno mi je da mogu ispoljiti svoje iskustvo, osjećajno iskustvo. Želim da slušatelji osjete nešto.
Kako je pijanist Jason Lindner napisao tu skladbu za vas?
Ne znam kako ju je skladao. Jason Lindner je nevjerojatan glazbenik. On je zagonetna osoba, teško je dokučiti na koji način radi njegov mozak. Često sviram s njim i svaki put je svježe, svaki put je novo. Jednog dana, nakon što smo se vratili s turneje, rekao je: “Hej, napisao sam skladbu za tebe. Mislio sam na tebe.” Nazvao ju je “Anat’s Dance”. Rekao je da je mislio na duhovni ples, ne fizički ples. Nešto kao da se melodija šulja oko nas.
Zanos i strast
Zašto volite brazilsku glazbu i zašto posebice volite Miltona Nascimenta?
Kako ne voljeti brazilsku glazbu!? Ona me usrećuje. Brazil me usrećuje. Kad god odem tamo osjećam se živom. Glazba čini da se osjećam živom i sretnom. Tako, volim tu glazbu. Milton Nascimento… Nisam odrastala uz njegovu glazbu, no u jednom sam trenutku otkrila njegov glas, taj veliki raspon njegovog glasa koji može biti vrlo dubok i mračan, ali također vrlo uzvišen. Njegova je glazba pobjednička. Kad god ga slušam vidim slike prirode, život protiče ispred mojih očiju. To i ja pokušavam ostvariti izvodeći svoju glazbu, jer ja ne pjevam riječi koje on pjeva, samo pokušavam ostvariti taj osjećaj.
Ali vaš klarinet pjeva. Kako uspijevate postići da klarinet pjeva?
Osjećam se ugodno svirajući ga. Osjećam se kao da sam svoja. To je za mene nešto potpuno prirodno. Drago mi je da osjećaš da klarinet pjeva jer on je moj glas.
Razmišljate li tijekom izvedbi o tekstovima pjesama?
Ponekad. Nekad razmišljam o karakteru skladbe, nekad dok sviram melodiju mislim na svaku riječ pjesme, nekad samo razmišljam o raspoloženju.
Kao kad svirate skladbu “La Vie en Rose”?
Svakako, “La Vie en Rose” je… Može biti bilo što u bilo kojem trenutku.
Naime, slušajući vaše izvedbe kao da slušam priče nabijene osjećajima. Je li to vaša namjera ili se događa spontano?
Da, svakako želim pričati priče. Nisam uvijek sigurna o čemu je koja priča, ali sadržaj je uvijek osjećajan. Sa sastavom želim kreirati određeno raspoloženje i melodije, odlučujem koje će glazbalo donijeti melodiju, hoće li biti u nižem ili višem registru, koje će emocije biti uključene, kako ću ih unijeti u melodije. Sve je to uvijek izazovno. Najvažnije je da vaš pristup dolazi iz vaše nutrine, da ga volite i da osjećate strast prema njemu. Naime, kod jazza se radi o snažnim osobnostima i strasti prema toj glazbi. Dobro je ako glazbenici tijekom cijele karijere mogu zadržati taj zanos i zapamtiti razlog zbog kojeg su se odlučili baviti glazbom. U toj glazbi djeluju glazbeni pedagozi koji ta iskustva dobro prenose mladim glazbenicima. O jazzu učimo od glazbenih zanesenjaka koji i sami neprestano usavršavaju svoju vještinu sviranja, a spremni su podučavati druge, ne samo o sviranju nego i ljubavi prema toj glazbi, strasti. Pomažu im da postanu istinski glazbenici.
Biti svoj
Kako to ostvarujete?
Sa svojim sastavima nastojim donijeti uzbuđenje koje će ljude privući glazbi. Želim da ljudi, kad odlaze s naših koncerata, kažu da je to za njih bilo posebno iskustvo, da su nešto osjetili. Ako ljudi na jazz koncertu samo sjede, ne miču se, ne smiju se, ne pokazuju emocije, nešto nije u redu. Poslije koncerta trebali bi uzviknuti: “Ja volim jazz!” To je emotivna kategorija. Možete biti sretni, tužni, ljuti, možete iskazivati puno različitih emocija, ali potrebno je nešto što će vas pokrenuti. Odabir skladbi koje će ansambl svirati uvjetuje ugođaj, način odvijanja improvizacija. U tom trenutku to nije samo glazbalo, samo solo – to je skladba. Zato glazbenici pišu vlastitu glazbu – da bih stvorili zvuk i osnovu za određeni način improviziranja. Želimo se kretati u nepoznatim područjima – nepoznatim za publiku, ali i nas glazbenike. Uzbuđenje dolazi u trenutku svirke kad svi shvatimo da smo ostvarili zajedništvo te iskoristimo taj ushit i shvatimo da je publika to osjetila. Naravno, uzbuđenje mora doći od glazbenika, no teško je osjetiti uzbuđenje na pozornici ako ga publika nije osjetila. To je uzajamni odnos. Mnogi glazbenici zaboravljaju koliko je važan odnos koji trebaju stvoriti između sastava na pozornici i publike. Publika voli biti dio tog putovanja. Mora postojati razumijevanje između publike i glazbenika. To glazbeno iskustvo moraju dijeliti.
Nije li za to važno da godinama djelujete s istom postavom glazbenika? Pomaže li to u razvijanju vaše glazbe?
Svirajući s istim glazbenicima razvijamo povjerenje, bolje se upoznajemo, spoznajemo do kojih granica svatko od nas može ići. Ponekad to ne možemo znati, ali možemo više pritiskati glazbenike, imamo povjerenje jedni u druge, imamo povjerenja u glazbu i možemo dozvoliti da se ona kreće u raznim smjerovima. Moguće je ostvariti čaroliju i kad sviramo s glazbenicima koje ne poznajemo od prije, ali to nije dovoljno poznato područje. To je kao kad se sastaneš s prijateljima, ljudima s kojima si odrastao i s kojima se osjećaš ugodno i uz koje jednostavno možeš biti svoj. U tome je važnost dugotrajnog sviranja s istim glazbenicima, jer uz njih imaš taj osjećaj da te razumiju, da znaju u čemu se najbolje osjećaš. U takvoj situaciji mogu se upuštati u eksperimentiranje i odlaziti u raznim smjerovima, a znam da će oni u tim situacijama biti uz mene, da će biti tu sa mnom. To pomaže da se glazba razvija i mijenja. Glazbenici ne sviraju samo u jednom sastavu. Niti jedan od glazbenika iz mojeg sastava ne svira samo sa mnom. Ljudi sviraju u drugim sastavima i stječu druga iskustva. Odlaze i vraćaju se s tim iskustvima koristeći ih za to što radimo. Glazba se neprestano razvija jer glazbenici neprestano napreduju.
Čudesna glazba
Da, tako je to u jazzu. Kako gledate na tu glazbu u današnjem trenutku, nakon stotinu godina njezina života?
Jazz je na početku bio popularna glazba. Tada nije bilo druge vrste popularne glazbe, ali danas to više nije tako. Postoje mnoge vrste glazbe i ljudi mogu birati iz velike palete. No, mislim da su ljubitelji jazza diljem svijeta još uvijek isti. To su kolekcionari koji vode brigu o proizvodima, dobro poznaju rad umjetnika, povijest te glazbe, snimke. Oni će satima putovati kako bi uživo slušali glazbu, podržavat će ju, duboko će prodrijeti u njezine tajne. Zbog svega toga jazz je danas još uvijek živa i vitalna glazba, kakva je oduvijek i bila. To se cijeni. Voljela bih da, poput tih fanova, svi glazbu slušaju srcima, a ne razumom, da budu otvoreni za nju. Htjela bih da ne eliminiraju jazz glazbu prije nego su je čuli. Slažem se da jazz, nije li dobro sviran, nije najuzbudljivija glazba, ali kad se dobro svira to je najljepša, očaravajuća, kreativna forma umjetnosti. Na koncertima prisutni shvaćaju da sudjeluju u nečem posebnom, nečem što se pred njihovim očima događa samo jednom u životu, da tako nešto nikad više neće vidjeti. Kad odlaze na koncerte trebali bi razmisliti o tome.
Danas je trend da se u jazz glazbu inkorporiraju elementi tradicije narodne glazbe iz raznih krajeva svijeta, nerijetko istočnoeuropske i orijentalne, u čemu su posebice dobri izraelski glazbenici. Kako vi osjećate takav način spajanja stilova?
Jazz je svjetska glazba. Kad govorimo o počecima jazza, ne možemo zaobići New Orleans i tamošnje prožimanje raznih kultura. U istim su se glazbenim djelima objedinjavali elementi istočnoeuropskih harmonija, afričkih sinkopa, mazurke, polke… Glazbenici ranog jazza spajali su mnogo različitih elemenata, sve što bi u to doba slušali u tom okružju. Jazz jest svjetska glazba. Nakon što se afirmirao kroz tradicionalni, straight ahead zvuk, mainstream, treba prihvatiti nove oblike. Već dugo ga ne sviraju samo Amerikanci, a razni glazbenici u jazz ubacuju elemente tradicijske glazbe iz svojih zemalja. Neki kažu da je to world music, ali radi se o nastavku, normalnom razvoju glazbe. Glazbenici dodaju različite ritmove, različite zvukove, sviraju različita glazbala. Jazz se danas svira na harmonici i klarinetu tako da je logično osjetiti zvukove narodne glazbe. No, naša je želja svirati glazbu trenutka. Mi improviziramo, “razgovaramo”, stvaramo nešto što postoji samo u času nastanka, što nikad više neće biti isto, čak i ako ponovno sviramo istu skladbu. Svoje izvedbe zasnivamo na međudjelovanju. To je bit jazza. Radi se o osjećaju glazbenika za izvedbu u trenutku, za potrebom da idu dalje, dublje, da spoznaju bit raznih ritmova, da uključuju razne elemente u glazbu. Sve to jazz čini predivnom, čudesnom glazbom. On to uistinu jest.
