U organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i KD Lisinski 20. je studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupio kvartet čuvenog američkog saksofonista Erniea Wattsa, dobitnika dvije nagrade Grammy. Wats je stalni član sastava Charlie Haden Quartet West koji je nekoliko puta bio proglašavan najboljim svjetskim jazz bandom.
Zvuk koji može promijeniti vibraciju univerzuma
Svestran je glazbenik koji je, među ostalima, svirao s Buddyjem Richom, Oliverom Nelsonom, Cannonballom Adderleyem, Kurtom Ellingom, Patom Methenyjem, Billyjem Cobhamom, Rolling Stonesima, Frankom Zappom, Marvinom Gayeom i Docom Serverinsenom. Godinama je djelovao kao studijski glazbenik, solist, snimajući s raznim glazbenicima koji su objavljivali za Motown, ali i bezbrojnim drugim pop i R&B bandovima. Sredinom 1980-ih odlučio se ponovno posvetiti jazzu i otada nastupa diljem svijeta. Vodi i vlastite sastave s kojima je snimio niz albuma, između ostalog i za vlastitu izdavačku kuću Flying Dolphin Records. Na snimanjima njegovih albuma svirali su vodeći jazzisti kao što su Arturo Sandoval, Jack DeJohnette, Kenny Barron, Eddie Gomez i Mugrew Miller. Za neke od njih dobio je ugledne nagrade.
Na drugom koncertu ovosezonskog ciklusa Jazz.hr zagrebačku je publiku oduševio izvedbama vlastitih skladbi i standarda. Predstavio se kao sjajan skladatelj i improvizator fascinantna, prodorna zvuka, ali i kao glazbenik koji se hrabro upušta u spontane interakcije s članovima sastava. Dan poslije koncerta Watts je u dvorani HDS-a održao glazbenu radionicu za napredne saksofoniste. U razgovoru koji smo vodili poslije radionice govorio je o događajima koji su obilježili njegovu karijeru, ali i o svojem osebujnom poimanju glazbe.
Iskren u srcu
HFM: Kako ste napustili studij na školi Berklee u Bostonu da biste se pridružili orkestru Bubbyja Richa?
EW: U vrijeme kad je orkestar Buddyja Richa bio u gradu napustio ga je poznati alt saksofonist Gene Quill koji se vratio u New York, pa je Buddy trebao nekoga da popuni njegovo mjesto. Njegov je menadžer nazvao školu i tražio savjet od Phila Wilsona, trombonista koji je predavao na Berkleeju, a on je preporučio mene. Tada me nazvao i pozvao da im se pridružim. Trebao je to biti angažman na dva tjedna, a ostao sam u orkestru dvije godine i s njim snimio tri ploče. Bilo je to dobro iskustvo.
EW: Bilo je zabavno surađivati s Frankom. S njim sam svirao od 1970. do 1974. Sudjelovao sam u snimanju njegova albuma “The Grand Wazoo”. Puno sam snimao s njim i Los Angeles Philharmonic Orchestrom kojim je ravnao Zubin Mehta, ali i mnogo jazz glazbe s Georgeom Dukeom i Johnom Guerinom. Svirao sam na snimanju albuma “King Kong”, prvog što ga je Jean-Luc Ponty objavio u SAD-u, a za koji je skladbe napisao Frank Zappa. Da, bio je poput skladatelja klasične glazbe s rock & roll energijom i ritmovima. Bio je poput skladatelja suvremene ozbiljne glazbe, poput Pierrea Bouleza ili Albana Berga. Njegova je glazba bila vrlo složena, ali jako dobra.
HFM: S jedne strane vrlo ozbiljna glazba, a s druge vrlo “neozbiljna”.
EW: Da, bio je sarkastičan. Njegovi su se nastupi ponekad doimali poput vica, ali u stvari to nije bio vic. Bio je jako bistar. Radio je to s razlogom, kako bi poslao poruku. Želio je potaknuti ljude da razmišljaju o važnim stvarima, da sve što se događalo promišljaju na drukčiji način. Govorio je ozbiljnim problemima, između ostalih i o politici. Držao se svojih uvjerenja. Bio je iznimno čvrst i postojan u obrani svojih uvjerenja.
HFM: Nije li to važno za svakog umjetnika, da bude iskren?
EW: Naravno, ali ako si umjetnik, prije svega bi trebao biti iskren prema svojoj umjetnosti. Ako si iskren prema sebi, ako si iskren u srcu, činit ćeš ono u što doista vjeruješ, ono što je u tvojem srcu, ono što uistinu jest tvoja umjetnost, tvoja glazba.
Vlastite priče
HFM: Nešto slično ste, u kontekstu klupske svirke i komunikacije s publikom, rekli na koncertu koji je snimljen, a ta je snimka objavljena na albumu “To The Point”. U čemu leži istinski smisao vaše umjetnosti?
EW: Za mene je, kao umjetnika, najvažnije stvarati nešto iskreno, originalno, osobno i vrlo lijepo. Osnovna je svrha stvarati nešto lijepo, nešto što će pomoći da svijet učinimo ljepšim ili mirnijim mjestom, upoznati ljude sa spoznajom da postoji drukčiji pogled na stvari, da razmišljaju o svijetu u kojem živimo. To je samo drukčiji način komunikacije. Sve je verbalno. Ljudi govore o svemu, ali istinite se stvari ne mogu iskazati verbalno. To je nešto nevidljivo, nešto što nije moguće iskazati riječima. Prema mojem mišljenju glazba je najbliža toj vrsti komunikacije, jer kad svirate a ne koristite riječi, ljudi koji slušaju smišljaju vlastite priče. Kad slušate nekoga tko vam nešto govori ili čitate priču ili slušate pjesmu s tekstom, ta vam se osoba izravno obraća i govori što misli ili sugerira kako bi vi trebali misliti. No, svirate li instrumentalnu glazbu, bez riječi, potičete slušatelje da sami osmišljavaju vlastite priče.
HFM: Nije li isto i sa zvukom?
EW: Tako je.
HFM: Kako objasniti zvuk!?
EW: Svatko može svirati sve te note koje drugi sviraju, možemo transkribirati sola i odsvirati svaku notu koju drugi sviraju, ali nikad neće imati isti zvuk kao nitko drugi. To je zato što svi imamo svoj osoban zvuk. Kad shvatiš da imaš vlastiti zvuk, počet ćeš raditi na tome, razvijati ga, i sve više postajati to što uistinu jesi.
HFM: Kad govorimo o vašoj glazbi moramo govoriti o zvuku jer imate tako topao, bogat, predivan zvuk. Kad ste zasvirali na tonskoj probi, dvorana je bila puna zvuka. Kako ste to naučili i što vam to znači?
EW: Još uvijek učim, ali u jednom sam trenutku shvatio da nije važno koliko nota sviraš. Napisane su stotine knjiga zahvaljujući kojima svi imaju pristup podacima koji govore o tome kako svirati note, harmonije, kako učiti svirati, ali jedino što je u potpunosti jedinstveno je naš osoban zvuk koji proizvodimo kroz svoje glazbalo. S vremenom shvatiš da svatko može svirati sve te note, ali postoji nešto posebno vezano uz proizvodnju zvuka. Slušajući Johna Coltranea shvatio sam da je upravo to ono što čujem. To što sam čuo u njegovoj svirci tako me duboko dirnulo. Nisu to bile sve te note, nisu to bile sve te harmonije ili sve znanje koje je imao – posjedovao je nevjerojatnu količinu glazbenog znanja – nego način na koji je svirao te note, način na koji je proizvodio zvuk. U tome što je svirao uvijek ste mogli čuti pjesmu, melodiju. Bez obzira koliko apstraktna bila njegova glazba, u njoj se uvijek osjećala melodija. Isto je i kod drugih velikih svirača. Thelonious Monk – uvijek se osjećala melodija. Charlie Parker – uvijek se osjećala melodija. Cannonball Adderley – uvijek pjesma. Kad sam to shvatio, spoznao sam da ne postoje dvije osobe koje zvuče isto.
Snimio: Davor Hrvoj
Specifične vibracije
HFM: Kako ste uspjeli razviti tako dobar zvuk?
EW: Svirajući pop glazbu.
HFM: Doista?
EW: Da.
HFM: Zašto?
EW: Zato što svirajući pop glazbu ne možeš raditi ništa drugo.
HFM: Ništa drugo?
EW: Da, jer pop glazba je formula. To je vrlo, vrlo zatvoreno područje, posebice u pogledu harmonija. Ne možeš se širiti u pogledu harmonija. Svirajući pop glazbu ne možeš učiniti ništa u harmonijskom smislu što bi bilo uzbudljivo, jer se svira po formuli koja je zadana da bi se glazba producirala na točno određen način. Dakle, preostaje ti jedino da se baviš razvijanjem svojeg, jedinstvenog zvuka, načina sviranja jedne note. Ponekad sviraš samo jednu ili dvije note, a način na koji ih sviraš oblikuje tvoj zvuk. Tako sam se počeo baviti vlastitim zvukom, posebice zato što nisam mogao svirati sve što znam i što bih mogao u harmonijskom smislu. To se nije uklapalo u taj stil glazbe. Od tuda dolazi razvoj mojeg zvuka.
HFM: Kad govorimo o Johnu Coltraneu i njegovom utjecaju, nije to samo pitanje zvuka. Kako vas još nadahnjuje?
EW: Način na koji je koristio svoju glazbu kako bi stvorio nešto lijepo. Njegov je pristup glazbi i traganju o suštini glazbe bio zasnovan na duhovnosti. Vjerovao je da je svrha glazbe prosvjetljenje, uzdizanje ljudskog duha. To i ja pokušavam činiti. Time sam i ja nadahnut, na vlastiti način. U glazbi leže nevjerojatne mogućnosti. To je prepoznato još u drevna vremena. Indijci su to davno prepoznali. Indijska klasična glazba zasnovana je na tom principu. Uče rage – skale i melodije – i tale – ritmove – te ih spajaju. Radi se o improvizacijama, ali i klasičnim formama koje sviraju stotinama godina. Nije se to pojavilo niotkud. Indijski glazbenici uče svirati tako što uče pjevati sve što sviraju. Za to se koriste vlastitim slogovima. Ali, što je puno važnije, oni svoju glazbu zasnivaju na vibracijama. Sve se svodi na vibracije. Stvari vibriraju od vrlo sporih do vrlo visokih razina. Vjeruju da određene note ili kombinacije nota stvaraju specifične vibracije koje uzrokuju određene posljedice i reakcije, što je moguće objasniti kroz fizikalne zakonitosti. Postoje kombinacije nota i zvukova koje stvaraju određene vibracije. One služe za ostvarivanje neke osobite svrhe. U indijskoj glazbi neke skale koriste za jutro, neke za poslijepodne, neke za večer. Ostvaruju specifičnu vrstu vibracija za određeno doba dana.
Najdivniji zvuk
HFM: Da bi ostvarili neki poseban ugođaj?
EW: Da bi ostvarili neki poseban ugođaj ili dočarali neki poseban ugođaj koji već postoji. U stvari, oni opipavaju ugođaj. Takav pristup seže u davninu. Neki vjeruju da kreacija dolazi iz zvuka, iz tona, iz vibracije, a vibracije se manifestiraju kroz teme. Zvuk dolazi iz vibracije. Mnogo je toga zaboravljeno.
HFM: Upućuje li takav način razmišljanja na suštinu glazbe?
EW: Suština glazbe je vrlo duboka, ali većina ljudi je to zaboravila. Svako malo osobe poput Johna Coltranea ili Ravija Shankara ili Theloniousa Monka, razne osobe u različitim područjima, koje se bave različitim vrstama glazbe, uspijevaju dokučiti u čemu leži suština glazbe, uspijevaju spoznati značenje vibracija. Coltrane je u jednom od svojih intervjua natuknuo da na jednoj određenoj razini postoji ton ili vibracija koja može donijeti mir na ovome svijetu. Vjerovao je u to. Vjerovao je da postoji zvuk koji može promijeniti vibraciju univerzuma. Mnogi su skladatelji razmišljali , primjerice Skrjabin. To zadire u metafiziku. Kad počneš razmišljati o vibracijama, to je vrlo duboko. Vratimo li se Pitagori, njegovom poučku, teorijama – sve je to povezano s vibracijama. Oni koji žele učiti o glazbi, o izvorištu glazbe, trebali bi proučavati Pitagoru.
HFM: Što je najvažnije za vas kao glazbenika?
EW: Najvažnija je improvizacija, ali i stvaranje nečega iz ničega.
HFM: Kao na koncertu na kojem ste ostvarili sjajnu spontanu interakciju s kolegama glazbenicima, ali i publikom. Zašto vam je to važno?
EW: Ovdje smo zato da bismo komunicirali. Svrha glazbe je pomoći ljudima da se osjećaju bolje kad napuštaju dvoranu nego kad su ušli u nju. Naša je uloga potaknuti veselje. Glazba nama pričinjava radost, a mi tu radost prosljeđujemo prema publici. Tada se svi u publici bolje osjećaju. To je duboko filozofsko pitanje. Univerzalna energija je jedinstvena energija. Samo je jedna energija, a svi smo mi dio nje. Ona je u svima nama. Uvijek. Mnogi od nas zaboravljaju da je prisutna, ali ona je uvijek tu. Instrumentalna glazba ima moć i sposobnost da poveže sve koji posjeduju tu energiju. Svirate li iz srca, čak i oni koji ne razumiju što svirate osjetit će nešto. Ljudi ne moraju razumjeti sve. Sve što trebaju je osjetiti. Imate li srce osjetit ćete nešto. Kad čujete tu glazbu nešto će se u vama pokrenuti. To je jedino što trebate razumjeti.
HFM: Obožavate li upravo zato svirati balade?
EW: U svemu je skrivena pjesma. Kad slušam nešto i sviram, čujem pjesmu koja je sadržana u tome. Glazba se svira sama od sebe. Slušate li pažljivo sama će vam glazba reći što trebate svirati. Sviranje balada je poput interpretacije pjesme, osjećanja pjesme. To je čisti osjećaj. Tada i zvuk dolazi do izražaja – zvuk koji izlazi iz vašeg glazbala. Nastojite ostvariti najdivniji zvuk.
