U kratkoj bilješci na poleđini knjige 12 nota zapisano je sljedeće: “Quincy Jones (bio) je skladatelj, studijski producent, umjetnik, filmski producent, aranžer, dirigent, instrumentalist, televizijski producent, direktor izdavačke kuće, vlasnik televizijske postaje, utemeljitelj glazbenog magazina, multimedijski poduzetnik i humanitarac.”
Odlazak najsvestranijeg čovjeka u šoubiznisu
Promatrajući njegovu sedamdeset-plus godina dugačku karijeru, prosječni slušatelj ne može se ne zapitati, postoji li nešto što Quincy nije bio? Postoji li aktivnost ili uloga povezana sa suvremenom glazbom, kulturom i industrijom zabave u koju nije uspješno uskočio i obavio je – na svoje i slušateljevo zadovoljstvo – do samoga kraja? Teško. “Q” je bio svojevremeni renesansni čovjek popularne glazbe, talentiran na svim razinama, glazbenik goleme intelektualne i kreativne znatiželje, ambiciozan i promućuran, ali istovremeno i unikatna osobnost koja je – prema svjedočenjima svih relevantnih glazbenih insajdera – stajala na raspolaganju svima kojima je bila potrebna bilo kakva pomoć, savjet ili podrška.
Teško je i pobrojiti sve njegove nagrade, među kojima je dvadeset osam Grammyja (skupio je rekordnih 80 nominacija!), potom Tony Award na području kazališne umjetnosti, ali i Primetime Emmy Award za tehnička i umjetnička postignuća u američkoj televizijskoj djelatnosti. Naravno, mnoštvo formalnih i neformalnih priznanja struke može tek donekle naznačiti opseg Jonesovih dosega u razdoblju od 1950-ih do naših dana. Prava i potpuna slika njegova života, kao i u svih velikih umjetnika, mnogo je kompleksnija i slojevitija, i zahvaća šire područje od same glazbe. Premda nitko, pa ni on, nije lišen mana, Quincy je na različite načine – iz producentskog stolca, kao aranžer, skladatelj – pomogao ozvučiti popularnu kulturu prošlog i ovog stoljeća, osobito crnu, osiguravši joj poseban okus, boju i miris, dubinu i širinu.
Punim imenom Quincy Delight Jones Jr., rođen je 14. ožujka 1933. u Chicagu, u prijetećem okružju zloglasne četvrti South Side, kao stariji od dvojice sinova Quincyja Jonesa seniora i Sare Frances. Jones će kasnije otkriti da mu je baka po ocu bivša ropkinja s plantaže pamuka u Louisvilleu u Kentuckyju. Patnja uzrokovana majčinom teškom mentalnom bolešću nesumnjivo mu je obilježila ne samo djetinjstvo nego i kasniji emocionalni ustroj, ali mu je, kako će poslije priznati, dodatno otvorila put prema glazbi kao trajnom “oružju”. Glazbom je nastojao “proširiti osjećaj radosti” za kojim je u tragičnim okolnostima toliko čeznuo. Sigurnost je ispočetka tražio i u okrilju uličnih bandi – danas zvuči gotovo zabavno da je mali Quincy razmišljao o karijeri gangstera! – ali ga muzika, srećom, brzo odvodi u posve drugi svijet koji će postati ispunjeniji već u Seattleu, kamo se s ocem i njegovom novom obitelji preselio nakon svršetka Drugog svjetskog rata. Ondje je svladao trubu i aranžerske vještine, što će poslije dodatno izbrusiti i usavršiti tijekom studija na glasovitom bostonskom Berklee College of Music. Prvi mu je uzor i mentor Ray Charles od kojeg je naučio sve o upornosti i svladavanju naoko nesavladivih prepreka. Sudjelovao je u orkestru Lionela Hamptona na europskim nastupima, a manje je poznat podatak da je mladi Quincy 1956. svirao trubu u sastavu koji će pratiti Elvisa Presleya tijekom njegovih prvih televizijskih nastupa početkom 1956. godine. U toj, ranijoj etapi karijere surađivao je i s Dizzyjem Gillespijem, ali je neprestano radio na sebi, nikada se ne zadržavajući na istoj točki: neko je vrijeme, od 1957, proveo u Parizu studirajući kompoziciju i glazbenu teoriju kod slavne francuske pedagoginje, dirigentice i skladateljice Nadie Boulanger. “Quincy, tvoja glazba ne može nikada biti više ili manje od onoga što si ti kao ljudsko biće”, rekla mu je.
Početkom 60-ih producirao je svjetski poznati singl tada šesnaestogodišnje Lesley Gore, “It’s My Party” – i nekoliko idućih, uključujući “You Don’t Own Me”, prema njegovim riječima “neslužbenu himnu ženskog osnaživanja: “Nisam tvoje vlasništvo/ nisam tek jedna od tvojih igračaka…“ Tijekom duge i plodne karijere radio je s mnogim vrhunskim talentima, ali prvu suradnju koja je poprimila čvrst i trajniji oblik, onu s Frankom Sinatrom, valja posebno istaknuti. Klice njihova profesionalnog i prijateljskog odnosa sežu još u 1958. godinu kad je Quincy u ime Grace Kelly, princeze od Monaka, dobio poziv da okupi i aranžira orkestar za dobrotvorni koncert sa Sinatrom kao glavnom zvijezdom u Sporting Clubu u Monacu. “Dobar posao, Q”, pohvalio ga je Frank nakon nastupa i šest godina poslije (u istoj ulozi) angažirao ga na albumu It Might As Well Be Swing – plodu Sinatrine suradnje s još jednim velikanom, Countom Basiejem i njegovim orkestrom. Skladba “Fly Me To The Moon” Barta Howarda (koju je Jones iz izvorne tročetvrtinske valcer-mjere adaptirao u četveročetvrtinsku kako bi dobila više swinga), postat će prva pjesma koju su 1969. astronauti Apolla 11 pustili s kazetofonske vrpce po slijetanju na Mjesec.
Godine 1966. Frank i “Q” opet su udružili snage na Sinatrinom prvom koncertnom albumu Sinatra at the Sands. “Frank i ja postali smo prisni prijatelji i savršeni suradnički dvojac”, prisjeća se Jones u knjizi 12 nota. “Znao je, zatreba li mu aranžman, da ću ga načiniti točno kako ga je zamislio,” dodaje, napominjući da je sa slavnim pjevačem radio gotovo 40 godina, do njegove smrti 1998. “Frank Sinatra odveo me na posve novi planet”, priznao je Jones 2015. u intervjuu za Las Vegas Review-Journal. U znak prijateljstva Sinatra mu je poslije smrti ostavio prsten s obiteljskim grbom sa Sicilije. “Nikad ga ne skidam. Sada, kad god idem na Siciliju, ne treba mi putovnica. Samo pokažem svoj prsten.”
Jonesova potraga za novim nije prestajala. Na albumu Big Band Bossa Nova (1962) izvodio je, uz ostale, Jobima i Mingusa, a autorska skladba “Soul Bossa Nova”, za koju kaže da ju je napisao za dvadeset minuta, postala je višestruko obrađivani i semplirani standard (novije generacije slušatelja upoznale su ga u filmu Austin Powers).
Iduće ’78, tijekom snimanja filma The Wiz, adaptacije mjuzikla Čarobnjak iz Oza, Quincy susreće Michaela Jacksona koji je nastupao u jednoj od uloga, a s Dianom Ross otpjevao je i glavnu temu “Ease on Down the Road”. Jackson je u to vrijeme bio u potrazi za producentom svog idućeg solo albuma – a ostalo je, kako kažu, povijest. Prodan u dvadeset milijuna primjeraka, album Off The Wall iz 1979. označio je početak spektakularne suradnje koja će obojicu katapultirati na krov svijeta. Što je učinio Jones? Motivirao je Michaela da otvori prostor drugačijim načinima izražavanja i da nesumnjivi “talent i nagon” iskoristi u novom, osobnijem ključu, različitom od rada u grupi The Jackson 5. “Htio sam napraviti pop-album koji bi spajao elemente R&B-a, disco-ritmove, vrhunske aranžmane te, naravno, njegove vokale”. S nakladom od dvadeset milijuna prodanih kopija Off The Wall redefinirao je Jacksonovu karijeru, a Quincyjev čarobni dodir prikazao u dotad neviđenom svjetlu – što je, prirodno, poslužilo kao osnova za nastavak suradnje.
Priča o uhodanom i nepobjedivom tandemu kulminirala je tri godine poslije na Thrilleru. Nije to bila obična zbirka moderno produciranih pjesama, pa čak ni običan bestseler koji je sa 70 milijuna primjeraka ostao najprodavanijim albumom u povijesti pop glazbe. Thriller je unio nova pravila koja će promijeniti glazbenu industriju, počevši od promotivnih videospotova nadalje.
Ipak, “nismo imali nikakav veliki plan”, objasnio je Jones britanskom kritičaru Neilu McCormicku, dodajući da su jednostavno naporno radili, po pet dana bez spavanja, ne zamarajući se pretjeranim analizama i marketinškim predviđanjima. No malo je vjerojatno da bi se išta od prekretničkih stvari dogodilo da suradnja Jacksona i Jonesa (dovršena albumom Bad) nije funkcionirala tako besprijekorno. “Michael je želio biti najbolji u svemu”, prisjetio se Quincy u knjizi Q: The Autobiography of Quincy Jones. Premda po mnogočemu različiti, obojica dijele istu ambiciju – nikada ne odustati i stvari dovesti do kraja, uspješno.
Kad su Jackson i Lionel Richie 1985. napisali himničnu “We Are The World” u sklopu humanitarne akcije za pomoć gladnima u Etiopiji, Jones se opet našao na poziciji producenta i koordinatora. “Ostavite vlastiti ego pred vratima studija”, glasila je Quincijeva stroga i dobronamjerna uputa uključenim superzvijezdama, redom najpopularnijim imenima ujedinjenima u supergrupi USA for Africa – od Paula Simona i Stevieja Wondera do Tine Turner, Brucea Springsteena, Diane Ross, Boba Dylana i, uz mnoge druge, Raya Charlesa, Jonesova prvog bitnog mentora i heroja iz najmlađih dana. “Budi čist i vjeran svakom žanru”, savjetovao ga je Ray. “Charles i ja nismo nikad pisali glazbu misleći na neku posebnu kategoriju, jednostavno smo dopuštali svojim srcima da stvaraju bilo koji tip glazbe.”
Ako je netko pokazao kako se brisanje žanrovskih kategorija i granica može upregnuti u vlastitu kreativnu misiju i pritom ostati vjeran sebi, bio je to Quincy Jones. Čini se da je sve postizao s lakoćom, pa je tako studijski album The Dude iz 1981. (koji je samo u SAD-u postigao platinastu nakladu i iznjedrio tri uspješna singla – “Ai No Corrida”, “Just Once” i “One Hundred Ways”) nominiran za dvanaest nagrada Grammy, osvojivši tri: u kategoriji najboljeg instrumentalnog aranžmana, najbolje R&B izvedbe dua ili grupe s vokalom, te najboljeg instrumentalnog aranžmana praćenog vokalom.
Osamdesetih je općenito doživljavao novi kreativni zamah. U Spielbergovu filmskom epu Boja purpura (The Color Purple, 1985) Jones je ne samo skladao glazbu, nego je i debitirao na poziciji filmskog (ko)producenta. Valja istaknuti i to da će upravo zahvaljujući njegovu zalaganju u filmu biti angažirane Whoopi Goldberg i Oprah Winfrey – bez Boje purpura njihove buduće karijere i svjetska popularnost ne bi dosegnule takvu razinu. Također, među impresivnih jedanaest nominacija (koje su nažalost ostale tek nominacije) za nagradu Oscar, dvije je osigurao Quincy: za najbolju originalnu glazbu (Best Original Score) i najbolju originalnu pjesmu, “Miss Celie’s Blues”.
Uspijevalo mu je što drugima nije. Milesa Davisa, koji je poznat po samonametnutom načelu da se nikada ne vraća svojoj staroj glazbi nego da uvijek i bez iznimke gleda prema naprijed, Jones je nagovorio da se ipak predomisli i prekrši pravilo. Tako je pod Quincyjevom dirigentskom i produkcijskom palicom Miles u srpnju 1991. održao koncert na Montreaux Jazz Festivalu s repertoarom iz 1950-ih i 60-ih, iz faze epohalnih radova Miles Ahead i Sketches of Spain, te suradnje s Gilom Evansom.
Davis je nastupio ozbiljno narušenog zdravlja; umro je tri mjeseca poslije, a rezultat pothvata iz ljeta ’91. zajednički je koncertni album Miles & Quincy: Live at Montreux.
Kad je postigao gotovo sve što se iz izvedbeno-producentsko-aranžerskog aspekta u glazbi može postići, Jones je devedesetih pokazao da itekako vodi računa o novim, dolazećim crnim žanrovima. Godine 1993. osniva hip-hop i R&B magazin Vibe, a uz ostalo afirmirao se – još davne 1961. – kao prvi crni potpredsjednik velike izdavačke kompanije, Mercury Records.
Nesebičan, svestran, inovativan i trajno utjecajan, disciplinirani mentor i uzorna očinska figura… nije loše za negdašnjeg klinca koji je zamalo postao gangster!
