Razgovarali smo s pijanistom, skladateljem i aranžerom Alanom Broadbentom, zvijezdom festivala Jazz.hr/proljeće koji će se održati od 25. do 28. ožujka 2015. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Broadbent će 26. ožujka nastupiti solo, 27. će u dvorani HDS-a održati glazbenu radionicu, a 28. će uz Jazz orkestar HRT-a kojim će ravnati Saša Nestorović nastupiti u programu s njegovim aranžmanima.
Jazz nije stil, nego osjećaj
Razgovarao: Davor Hrvoj
Rođen 1947. u Aucklandu na Novom Zelandu, Broadbent godinama živi i djeluje u SAD-u. Klasično je obrazovan glazbenik koji je o jazzu, između ostalih učio od legendarnog Lenniea Tristana što je utjecalo na njegovu sklonost prema cool jazzu. Pisanje aranžmana usavršavao je pohađajući Berklee School of Music. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada. Kao solo izvođač ili sa svojim trio, te kao skladatelj, pet je puta bio nominiran za nagradu Grammy.
Broadbent je iskustvo u kreiranju orkestralnog jazza stjecao surađujući s velikanima tog žanra poput Nelsona Riddlea, Woodyja Hermana, Johnnyja Mandela i Henryja Mancinija, ali i simfonijskih orkestara. Osim što je svirao s legendarnim jazzistima kao što su Chet Baker, Lee Konitz, Sheila Jordan i Bud Shank, Broadbent vodi vlastite skupine, uglavnom trija, s kojima je snimio brojne albume. Bio je stalni član sastava Charlie Haden Quartet West koji je godinama bio proglašavan najboljim svjetskim akustičnim jazz sastavom. Velika zasluga u tom uspjehu pripada upravo Broadbentu, koji za taj sastav povremeno sklada i piše sve aranžmane.
“Moj se glazbeni pristup razvijao pod snažnim utjecajem Mahlerove glazbe. U Mahlerovoj kolibi bio sam s duhom obožavanog mentora, što je na mene djelovalo iscjeliteljski”
Djeluje i kao glazbeni producent i aranžer za slavne jazz i pop glazbenike poput Natalie Cole, Mela Tormea i Diane Krall. Zahvaljujući aranžmanima što ih je pisao za orkestar Woodyja Hermana, bio je proglašen najboljim aranžerom te je dvaput bio nominiran i za nagradu Grammy koju je naposljetku dva puta osvojio: za aranžman skladbe “When I Fall in Love” s albuma “Stardust” pjevačice Natalie Cole, te za aranžman skladbe “Lonely Town” s albuma “The Art Of The Song” Charlie Haden Quarteta West, koju je kao gošća sastava pjevala Shirley Horn.
HFM: Kako ste počeli svirati jazz?
AB: Početkom 1960-ih, kao četrnaestogodišnjak učio sam klasičnu glazbu. No, to me činilo nesretnim jer bio sam nadaren i za druge glazbene pristupe za koje pak moji roditelji i časne sestre nisu imali razumijevanja.
HFM: Časne sestre?
AB: Časne sestre iz reda Sestara milosrdnica. Pohađao sam katoličku školu, u kojoj sam od šeste godine učio svirati glasovir. Kad sam pokušavao skladati ili obrađivati poznate skladbe, nisu znali što bi sa mnom. Morao sam samostalno tražiti vlastiti put. Jednom, dok sam bio četrnaestogodišnjak, prijatelj iz škole nabavio je ulaznice za jazz koncert i pozvao me sa sobom. Prije toga nikad nisam slušao jazz. Na Novi Zeland je, tijekom turneje 1961., došao slavni klavirist Dave Brubeck, i to s legendarnim kvartetom u kojem su svirali alt saksofonist Paul Desmond, bubnjar Joeo Morello i kontrabasist Eugene Wright. Nikad neću zaboraviti kako je Brubeck došao na pozornicu, a za njim i Desmond koji je stao uz glasovir, te su počeli svirati (pjeva i pucketa prstima, op. p.). Bila je to skladba “Tangerine” koju sam poznavao mada nisam bio jazz glazbenik. Naime, moji su roditelji imali veliku zbirku gramofonskih ploča, posebice ploča plesne glazbe koje su na Novi Zeland dospjele zahvaljujući američkim vojnicima. Preslušavajući te ploče upoznao sam i tu skladbu. No, tada još nisam bio upoznat s profinjenim jazzističkim harmonijama. Oduševio sam se kad sam čuo Desmonda kako svira skladbu koju poznajem. Nisam mogao ni zamisliti da se tako nešto može uraditi s glazbom, da je možeš interpretirati na vlastit način, udahnuti joj novu ljepotu, mijenjati harmonije… Bio sam silno uzbuđen jer sam osjećao da sam otkrio silu koja će me pokretati u životu. Tada sam počeo svirati u Brubeckovu stilu. U prodavaonici ploča u Aucklandu kupio sam njegove ploče, među kojima i staru, škripavu solo ploču “Brubeck Plays Brubeck” te naučio njegove poznate skladbe poput “In Your Own Sweet Way”. Diljem Aucklanda počeo sam svirati u raznim prigodama, pa sam ubrzo postao poznat i omiljen među starijim, ozbiljnijim glazbenicima, pa i jazzistima. S njima sam svirao svake večeri, ali nisam mogao dobro držati tajming. Improvizirao bih, ali nisam uspio ostvariti pravi osjećaj. Ponekad bi me potjerali s pozornice, nakon čega bih sa suzama u očima otrčao doma. – “Što to sviraš? Kakva je to kuruza?”. Tada mi je bubnjar rekao: “Jedini način na koji taj nedostatak možeš savladati jest da slušaš Wyntona Kellyja i druge klaviriste koji znaju kako se to radi. To će ti pomoći da usvojiš pravi osjećaj.” To je bio jedini put da sam oponašao nekog klavirista. Oponašao sam Wyntona Kellyja (pjeva, op. p.). Kad sam svirao blues, po uzoru na Kellyja, dogodilo bi se nešto čudesno s kontrabasistom i bubnjarom. Odjednom bismo proključali. Dogodilo se prosvjetljenje. Postigli bismo ravnotežu. Bio je to pravi osjećaj. Kad bih pogledao bubnjara, na njegovu bih licu ugledao velik smiješak, od uha do uha. Nakon toga sam shvatio da nisu bile važne note koje sam svirao, nego gdje su se nalazile. Govorim o tom osjećaju. Osoba za koju se misli da prednost daje intelektualnom pristupu, Lennie Tristano, mi je rekao: “Jazz nije stil, nego osjećaj.” Tu istinu čuvam u srcu.
HFM: Kako je Lennie Tristano utjecao na vašu karijeru?
AB: Obožavam njegovu glazbu i često izvodim njegove skladbe. Od početka sam bio sklon klavirskom triju – glasovir, kontrabas, bubnjevi – ali često sviram i u duu s alt saksofonistima Leeom Konitzom ili Garyjem Fosterom jer sam zainteresiran za način kojim je Tristano svirao bas linije na glasoviru, a mogu ga ostvarivati u tom kontekstu. Njegov koncept tajminga bio je drukčiji od onog kod swing ili stride klavirista. Afirmirao je poseban odnos između onoga što je svirao desnom rukom i sviranja basova lijevom rukom. Bas linije je uvijek svirao tako da svaka ima jednaku važnost, a desnom je rukom svirao istinski chopinovski rubato, u borbi s tim vrlo oštrim tajmingom. No, to je osjećaj, a ne nešto što se može naučiti. Tijekom niza godina usvojio sam takav pristup i improviziram tako. Do toga nisam došao smišljeno. Bila je to čista improvizacija. Publika može osjetiti tajming. To me kao mladića najviše očaravalo u jazzu. Taj sjajan, sveopći feeling. Nisu važne note, nego način na koji ih svirate. Kad Louis Armstrong odsvira jednu ili Charlie Parker pedeset nota, sve one donose taj sjajan osjećaj koji je postao dijelom moga života.
HFM: Kako je bilo učiti od Tristana?
AB: Tijekom dvije godine svakog sam tjedna iz Bostona, gdje sam se školovao, dolazio u New York kako bih učio od njega. U ranom razdoblju Tristano je bio konvencionalan učitelj, ali kad sam ga ja kao devetnaestogodišnjak upoznao njegov je pristup izobrazbi bio posve drukčiji. On ima mnogo sljedbenika, ali ja nisam jedan od njih. Kreirao sam vlastiti jezik. Morao sam naučiti kako govoriti tim jezikom. Pomogao mi je da izrazim svoju osobnost. To nije Tristano kakva većina ljudi poznaje. Nije bio zainteresiran za moje učenje sviranja klavira jer sam već znao svirati i improvizirati po uzoru na Billa Evansa, što je tada bila glazbena filozofija koja me pokretala. Želio je da se usredotočim na aspekte vlastite osobnosti koje je osjećao da posjedujem i na proučavanje određenih pristupa glazbi koji će me kao instrumentalista ojačati. Tražio je da pjevam sola Lestera Younga. Ništa u vezi s glasovirom. Donosio sam ploče koje smo slušali: Counta Basiea iz 1938., “Lady Be Good”, “Lester Leaps In”. Još uvijek mogu otpjevati njegova sola iz izvedbi tih skladbi. Chopin je svojim učenicima govorio: “Pjevajte! Pjevajte! Morate pjevati!” Klaviristima je to teško razumjeti. Samo pritisnu tipku i sve radi. Ali veliki pijanisti klasične glazbe, ali i jazza, imaju tu kvalitetu. Mogu učiniti da komad drva i žice propjevaju. To je Tristano učinio za mene.
Tijekom studija u jednom sam bostonskom klubu nastupao sa svojim triom u kojem su svirali gitarist Mick Goodrick i kontrabasist George Mraz. Tada sam upoznao i Jana Hammera koji je ponekad u istom klubu svirao s Mrazom. Hammer je tako dobro svirao da bih najradije sve ostavio i vratio se na Novi Zeland. Ali ne, vratio sam se Tristanu: “Pomaži Lennie!”. On me je ohrabrivao: “Zapamti, Alane, nije stvar u klaviru, nego u tvom srcu, u pjevanju!”.
Ako sam na išta ponosan, onda je to činjenica da mi dobri poznavatelji jazz pijanizma priznaju da sviram vlastitim stilom. To sam vrlo brzo postigao, ne zahvaljujući svojoj tehnici, nego sposobnosti da pjevam skladbe. To je bila najvažnija poduka što mi ih je Tristano dao. Udaljio me je od glasovira i približio mom duhu i srcu. Pomogao mi je da spoznam kako glazbu “izvući” i iz komada drveta i žica.
HFM: Kako je došlo do toga da ste se pridružili orkestru Woodyja Hermana?
AB: Slavni bubnjar Jake Hanna koji je svirao s Hermanom, te Nat Pierce koji je tijekom 1950-ih za nj pisao aranžmane, došli su na koledž Berklee tražiti klavirista i aranžera za Hermanov orkestar. Na preporuku Herba Pomeroya, u čijem sam orkestru svirao i za koji sam aranžirao, došli su u isti klub slušati kako sviram. Pitali su me jesam li zainteresiran, a ja sam pristao budući da sam u to doba bio pri kraju studija.
HFM: Što ste naučili od Hermana?
AB: Sve što sam naučio na Berkleeju, mogao sam zaboraviti. U to doba Blood Sweat & Tears je bio vrlo popularan sastav. Herman je uvidio da mu, kad svira u tom stilu, raste popularnost, pa je tražio da, kao pristupni zadatak, napišem aranžman za stari hit “Blues In The Night”. Za mene je kao dvadesettrogodišnjaka bilo veliko iznenađenje i čast da mogu pisati aranžmane za takva velikana. Bilo je jednostavno takvu glazbu prilagoditi za Hermanov orkestar jer je u svojem izričaju spajao elemente jazza s elementima rocka i popa. Iz doba suradnje s Hermanom u sjećanju mi nisu ostali događaji vezani za glazbu koliko oni kroz koje sam učio kako postati vođom sastava i dobrom osobom. Bile su to više lekcije o životu nego o glazbi. Herman je bio izvrsna osoba i sjajan vođa orkestra. Tijekom višegodišnjeg pisanja za njegov orkestar izbrusio sam vlastiti stil. S njim sam tri godine proveo na turneji, što mi je donijelo veliko iskustvo. Aranžirati sam naučio na Berkleeju, ali uz Hermana sam usvojio neke nove elemente i drukčiji pristup. Na Berkleeju smo učili kako pisati u stilu Gila Evansa i Dukea Ellingtona, ali Herman to nije htio. Želio je žešći, tvrđi pristup, pa sam tako naučio pisati i tako.
HFM: Kako je utemeljen Charlie Haden Quartet West?
AB: Haden je jednom, tijekom vožnje automobilom, na radiju čuo snimku mog trija. Zaustavio je vozilo i počeo pažljivije slušati. Nakon toga me je nazvao i počeo okupljati sastav. Pozvao je saksofonista Erniea Wattsa, s kojim sam pohađao visoku glazbenu školu Berklee. Budući da Billy Higgins, koji nam se pridružio na početku, nije mogao svirati s nama, pridružio nam se Larance Marable, Hadenov prijatelj iz mladosti koji je bio poveznica sa starijim naraštajem jazzista poput Charliea Parkera i Georgea Shearinga.
HFM: Osim što ste u njemu svirali glasovir, za taj ste sastav skladali i pisali aranžmane. Kako ste se osjećali u tim ulogama?
AB: Napisao sam brojne aranžmane, pa tako i sve gudačke aranžmane za album “The Art of The Song” na kojem su surađivali pjevači Shirley Horn i Bill Henderson. Primjerice, skladbu “Lonely Town” na tom je albumu otpjevala Shirley Horn, koja je i poznata po izvedbi te pjesme. No, slušate li pozorno tu izvedbu, osjetit ćete da ona očituje moju osobnost. To je za mene još jedna “moja” pjesma. Moj “Lonely Town”. Kroz aranžmane prenosim poruku i osjećaje. Nekome mogu pomoći da proživi pjesmu. Važno mi je da i tako mogu komunicirati. To donosi izlječenje.
HFM: Je li Haden imao posebne zahtjeve, je li govorio na koji način želi da pišete aranžmane?
AB: Nikada od mene nije tražio takvo nešto jer u tom slučaju ne bih surađivao s njim. Zato i ne radim tako često. Ne mogu i ne želim se prilagođavati različitim pristupima.
HFM: Kako ste razvijali pristup sviranju klavira koji je romantičan, blizak klasičnoj glazbi?
AB: Na mene su utjecali glazbenici raznih stilova, primjerice Bill Evans, koji je veliki jazz pijanist, ali volim i Buda Powella. Dvije sam godine proveo s, po mojem mišljenju, najvećim improvizatorom, Lennyjem Tristanom, od kojeg sam mnogo naučio. No, istodobno volim i Chopina, Brahmsa, Ravela… Svoje izvedbe želim obogatiti i tim utjecajima. No, da biste Chopina odsvirali s barem približnom ljepotom kojom ga je svirao Arthur Rubinstein, morate ga svirati cijeli život. Ali, bez obzira o kojim je utjecajima riječ, za mene je najvažnije da glazba swinga. Držim se Ellingtonova načela – “It Don’t Mean a Thing If Ain’t Got That Swing”. Bez obzira koji se utjecaji osjećali u mojoj glazbi, bio to Chopin ili nešto drugo, želim da ona swinga, da u njoj utjelovim onaj snažni osjećaj koji me naveo da sviram jazz. Taj osjećaj želim prenijeti publici.
HFM: Kako vas nadahnjuje Gustav Mahler?
AB: Moj se glazbeni pristup razvijao pod snažnim utjecajem Mahlerove glazbe. Kao što mi je Bud Powell ukazao na povezanost osjećaja i glasovira, Mahler mi je ukazao na povezanost osjećaja i orkestracije. Ono što su Paul Desmond i Mahler učinili meni, volio bih na svoj skroman način prenijeti drugima. To je moja misija. Nedavno, tijekom turneje, putovali smo od Leibnitza prema Vilachu. Bio sam jako umoran i imao sam glavobolju. Odjednom sam uočio da silazimo s autoputa i da se zaustavljamo, a meni nije bilo ni do čega. Samo sam želio da što prije stignemo na odredište. Odjednom sam ugledao Mahlerov ljetnikovac i kolibu na jezeru. Smrznuo sam se. Nisam mogao vjerovati. Menadžer je znao da sam Mahlerov obožavatelj. Znam svaku notu svih njegovih djela. Otišao sam do Mahlerove kolibe, koja je bila zatvorena, ali mogao sam prošetati oko nje. Tijekom ljetnih mjeseci Mahler je odlazio u tu kolibu koja je bila na njegovu posjedu u šumi iznad kuće. Tamo je skladao simfonije i mnogo druge predivne glazbe. U toj sam šumi bio s duhom mojega obožavanog mentora, što je na mene djelovalo iscjeliteljski, ozdravljujuće.
