Kad pjevam pred stvarnom publikom uvijek se usredotočujem na nju, a puno manje na glazbenike. To ne znači da se ne obazirem na njih. Iako na koncertima zvuk nije savršen i milijun je drugih čimbenika na koje treba obratiti pozornost, radije pjevam za pravu nego za zamišljenu publiku

 

Žudnja za pjevanjem

 

Jedan od najcjenjenijih jazz pjevača današnjice Kurt Elling više puta zauzimao je prva mjesta na godišnjim ljestvicama najboljih jazz pjevača po odabiru čitatelja i kritičara u uglednim časopisima poput Down Beata i Jazz Timesa.

Dobitnikom je nagrade Udruge jazz novinara za najboljeg jazz pjevača i Nagrade Billie Holiday pariške Jazz akademije.

Elling je glazbenik širokih interesa koji poznaje tradiciju, ali joj ne robuje. Osim standarda, izvodi i skladbe modernijih autora, rijetko izvođenih u vokalnom jazzu, primjerice one Pata Methenyja, Johna Coltranea, Joea Zawinula, Herbiea Hancocka, Courtneya Pinea i Bobbyja Watsona.

Osim što djeluje sa stalnim kvartetom, ostvario je suradnje s vodećim jazzistima: Terenceom Blanchardom, Daveom Brubeckom, Bennyjem Golsonom, Alom Jarreauom, Davidom Liebmanom, Joeom Lovanom, Christianom McBrideom i skupinom The Yellowjackets, te jazz orkestrima: The Bob Mintzer Big Bandom i The Clayton-Hamilton Orchestrom.

Kako su na vašu karijeru utjecale sve te nominacije za Grammy, osvajanje te nagrade, prva mjesta u DownBeatu, nagrada Billie Holiday…?

Sigurno je da nisam najslavnija osoba na jazz sceni. Dianne Reeves je maestralna pjevačica. Osim što je divna umjetnica ona je i puno, puno poznatija. Tu su i Diana Krall, Dee Dee Bridgewater i mnogi drugi. Čak i ako ne spomenemo Jona Hendricksa koji je na sceni jako dugo i koji je izmislio mnogo toga, kao i Mark Murphy. Nastojim raditi ono dokle sežu moje mogućnosti i dati od sebe ono najbolje na nastupima u okvirima svojih mogućnosti.

Zašto ste za CD “Dedicated to You”, nagrađen Grammyjem, odabrali skladbe koje su snimili John Coltrane i Johnny Hartman?

Rijetko odabirem skladbe koje su drugi snimili, ali od grada Chicaga sam dobio narudžbu da pripremim taj repertoar za jazz festival. Željeli su da izvodim skladbe iz repertoara Johnnyja Hartmana, no ja sam htio puno više od toga.

Između ostalog, predložio sam da se mojem pratećem sastavu pridruži gudački kvartet. Na tom, ali i na svim nastupima koji su uslijedili bilo je puno promotora koji su rekli da im se naše izvedbe jako sviđaju i željeli su nas angažirati za nove koncerte. Kad su ljudi iz diskografske tvrtke čuli naš koncert na Monterey Jazz Festivalu zamolili su nas za dopuštenje da snime taj program. Nakon tog nastupa imali smo još nekoliko proba, te smo svirali u Lincoln Centeru. Taj smo koncert snimili.

Naime, željeli smo snimati na koncertu, a ne u studijskim uvjetima. Tako je bilo lakše. Svirali smo samo jedan set. Nisam znao koliki će odjek imati taj album, ali vjerovao sam u te izvedbe. Lijepo je što imam ploču na kojoj se predstavljam u izvedbama standarda kao dodatak svim eksperimentalnim materijalima koje inače radimo.

U čemu je razlika snimanja u studiju i pjevanja pred publikom?

U studiju pjevam pred zamišljenom publikom, ali usredotočen sam na druge članove sastava. Uvijek nastojim pjevati najbolje što mogu, ali usredotočujem se više na ono što rade drugi članovi sastava. Kad pjevam pred stvarnom publikom uvijek se usredotočujem na nju, a puno manje na glazbenike. To ne znači da se ne obazirem na njih. Iako na koncertima zvuk nije savršen i milijun je drugih čimbenika na koje treba obratiti pozornost, radije pjevam za pravu nego za zamišljenu publiku.

Zašto je John Coltrane odlučio snimiti album upravo s Johnnyjem Hartmanom, iako inače nije snimao s pjevačima?

Čuo sam nekoliko priča o tome. Nisam siguran je li ijedna od njih istinita. Siguran sam da je diskografska tvrtka za koju je tada snimao željela da snimi album s pjevačem što je uvijek dobar komercijalni potez. Trane je uvijek pažljivo slušao Franka Sinatru i mnoge druge pjevače. Proučavao je kako dišu, kako fraziraju melodije. Uvijek je učio. Bio je poput spužve. Upijao je sve što je mogao. Ne mogu sa sigurnošću reći zašto je snimio album upravo s Hartmanom jer postoji nekoliko pretpostavki zašto je to mogao učiniti. Bile bi to samo špekulacije.

Kako se vama sviđa Hartman koji nikad nije bio velika zvijezda?

Ostvario je blistave izvedbe. Dozvoljavao je da pjesme pjevaju. Njegove su izvedbe bile transparentne i emotivne, bez smicalica. Trane je volio boju njegova glasa i emotivan pristup pjesmama.

Kakav je osjećaj kada stanete na pozornicu s Jonom Hendicksom i pjevate zajedno na dva metra udaljenosti od publike, u malom prostoru kluba

To je jako uzbudljivo. John je prema meni uvijek bio divan. Uvijek je zadovoljstvo i velik poklon koji od njega dobivam. Među nama postoji velika povezanost i to je jako lijepo.

Tko uz vas i Hendricksa pjeva u vokalnom kvartetu 4 Brothers?

Mark Murphy, a ostali se izmjenjuju. Ponekad nam se pridruži Kevin Mahogany, ponekad Andy Bey. S tim sam glazbenicima, koje iznimno poštujem, proveo sadržajno vrijeme, na sceni i izvan nje tijekom turneje.

Vi ste jedina osoba koja pjeva pjesmu “Tight” Betty Carter. Zašto ste odabrali baš tu skladbu?

Biram pjesme koje su mi privlačne i to radim intuitivno. Ona ih je pisala za sebe, za svoje idiomatske razloge.

“Tight” mi se činila najpristupačnija među njezinim skladbama.

Za koga od instrumentalista pjevača mislite da je značajan kao pjevač?

Dizzy Gillespie. Ne postoji mnogo snimaka njegovog  pjevanja, ali očito je da je bio dobar pjevač. Slušao sam Wyntona Marsalisa u scat izvedbama. On je očito mogao skinuti koga god je poželio i odscatati me s pozornice bez trunke napora, a to je iznenađujuće.

Nije li Chet Baker bio izvrstan pjevač?

Imao je prekrasan pristup i divan zvuk. Zvuk njegova glasa srodan je zvuku njegove trube, istovjetan stihovima koje je pjevao i glazbenim linijama koje je svirao.

Objedinili ste Keitha Jarretta i Franka Sinatru u istoj skladbi. Kako ste zamislili taj neuobičajeni spoj?

Bila je to Keithova zamisao – da otpjevam improvizirani uvod u skladbu “In The Wee Small Hours” koju je odsvirao u njujorškom klubu Blue Noteu. Bila je doista lijepa i ostavila je na me utisak tako da se činilo posve normalnim osvježiti skladbu “In The Wee Small Hours In The Morning”, ne misleći nužno pri tome na Franka Sinatru. Zamišljena je u novom kontekstu. Nanovo napisan uvod osvježio je skladbu.

Koji vam je najdraži instrument, koji biste željeli svirati?

Svirati klavir bilo bi divno i korisno. On nudi uvid u unutarnju strukturu glazbe. Bilo bi sjajno znati svirati bas i kretati se u tom smjeru, a on je i estetski prekrasno glazbalo. Bilo bi dobro za koordinaciju i vježbu za osjećaj timeinga. Svako od glazbala iz ritam sekcije bilo bi sjajno znati svirati.

Možemo li reći da vrijedi i obratno, da bi svi jazz instrumentalisti trebali znati tekstove skladbi koje izvode? Je li to za njih važno?

Ovisi. Ovisi o osobi. Netko, pišući aranžman, posvećuje pažnju emotivnoj snazi tekstova, dok je za druge to tek brojevna informacija koju povremeno možete čuti. Aranžmani koji originalno imaju utjecaj na skladbu uspješniji su, ali ne postoje stroga pravila do slijediti ono što čuješ, i ako čuješ dovoljno duboko zvučat ćeš dobro.

Kakav je osjećaj kad pjevate s big bandom?

Zabavno je. Jako je zabavno. To je mnogo energije. Snažno je, ali jednako tako glazba koja je nap

isana za big band nije promjenjiva, ne može se mijenjati na licu mjesta, dok s malim postavama, jednim signalom, jednim glazbenim znakom, sve se može promijeniti u nešto što niste očekivali.

Što je suradnja s Buddyjem Guyom značila za vaš glazbeni razvoj i bolje razumijevanje bluesa?

Budući da sam odrastao u Chicagu bio sam u neprestanom doticaju s bluesom. On je jedan od najvažnijih korijena glazbe – blues, gospel glazba i europska glazba.

Jeste li na jam sessionima u Chicagu pjevali s nekim slavnim blues glazbenicima?

Pjevao sam s Juniorom Wellsom, Tadom Robinsonom… No, to nije u središtu mojeg zanimanja. Postoje glazbenici koji su se specijalizirali za takav način pjevanja, primjerice Joe Williams je znakovito utjelovio takav način pjevanja. Iz tih sam suradnji naučio ponešto, ali to nije jedna od važnijih stvari na koje se oslanjam.

Zašto ste odabrali djelo Johannesa Brahmsa i obradili ga na “gotovo” jazz način?

Reharmonizirao sam tu pjesmu. Volim predivnu glazbu, a Brahmsove se glazbe sjećam iz mladosti. Sjetio sam se upravo te pjesme i poželio ju pjevati.

Što je najvažnije za vaše interpretacije?

Najvažnija mi je žudnja za pjevanjem. Ono što volim želim pjevati i predstaviti drugim ljudima.

Koji je vaš cilj u stvaranju glazbe?

Biti sretan.

Koju glazbu danas slušate?

Slušam Herbiea Hancocka, Franka Zappu.

Što od Franka Zappe?

Album “The Grand Wazoo”.

To je luda glazba, s puno puhača. Zašto volite Franka Zappu?

Zato jer je genij.