Najvažnija je ljubav! Pokušavam ponajprije biti dobar čovjek. Kod glazbe je najvažnije da svirate iz ljubavi. Morate voljeti ono što radite jer to umjetnosti daje smisao. Trudim se svirati glazbu zbog koje se ljudi osjećaju dobro
Piše: Davor Hrvoj
Zvijezda Valamar Jazz Festivala održanog od 7. do 9. srpnja u Poreču, bio je američki jazz glazbenik Tom Harrell, jedna od najcjenjenijih trubača, skladatelja i aranžera na današnjoj jazz sceni. Dan prije sjajnog nastupa što ga je 9. srpnja održao sa svojim kvintetom Harrell je pristao na razgovor za televiziju koji je dogovoren s njegovom suprugom, jer ona brine o njegovoj karijeri, ali i o životu. Naime, budući da ima dijagnosticiranu shizofreniju on funkcionira jedino uz redovito uzimanje lijekova, a svi segmenti njegova života, osim onih koje se ne odnose na sviranje ili skladanje, ovise upravo o brizi bližnjih.
Približivši se u dogovoreno vrijeme vratima njegove hotelske sobe zapazili smo da su već otvorena, ali ne širom nego tek malo odškrinuta. U trenutku kad smo namjeravali pokucati vrata su se otvorila, ali nitko nas nije dočekao. Naime, Harrell je, što smo zapazili ulazeći u sobu, stajao gledajuću pognute glave u kut između zida i vrata.
Tek kad smo se smjestili Harrell je zatvorio vrata i prišao nam. Snimatelj je predložio fotelju u koju se treba smjestiti na što je Harrell pristao, ali odjednom se smjestio na trosjed. Promjena plana, ali brzo se prilagođavamo, a ja sjedam pokraj njega. Iako je gledao u pod i glavu okrenuo na suprotnu stranu – tijekom plusatnog razgovora tek je ponekad skrenuo pogled prema meni – šutnjom je signalizirao da je spreman za pitanja.
Na samom početku panika. Naime, počeo je govoriti nepovezano, mucati, preskakati, jedva je slagao rečenice zastajkujući nakon gotovo svake riječi. No, već nakon drugog pitanja sav se unio u priču o jazzu, glazbi koja je njegov život i zbog koje, unatoč teškoj bolesti, ne može funkcionirati, i počeo govoriti elokventnije, razgovjetnije, razumljivije i potpuno smo uronili u njegov svijet, jedini u kojem se osjeća kao riba u vodi.
Kako ste, nakon što ste počeli s klasičnom glazbom, postali ljubitelj jazza i jazz glazbenik?
Bio sam okružen jazzom, ali i klasičnom, popularnom i latino glazbom. Volim improvizirati. U klasičnoj glazbi također postoje improvizacije. Johan Sebastian Bach je bio improvizator. Kad improvizirate, ujedno i skladate. Bilo mi je normalno svirati jazz jer odrastao sam u Americi. Volim osjećaj koji donosi ta glazba. To je najuzbudljivija glazbena vrsta današnjice.
Što je za vaš razvoj kao skladatelja i aranžera na početku karijere značila suradnja sa Stanom Kentonom?
Bilo je to potkraj 1960-ih. To mi je bio prvi veliki posao. Kenton mi je dao mnogo prostora. Sviđao mu se moj način sviranja i tražio je da soliram. Uvježbavali smo moje aranžmane. Poticao me na sviranje glasovira. Na posljednjem koncertu on je pjevao, a ja sam svirao glasovir.
Kako je vaše sviranje u big bandovima utjecalo na vaš skladateljski rad?
Jedan od mojih glavnih ciljeva je pisati skladbe proširenih formi. Svijet glazbe svijet je otvorenih vrata. Sviranje u big bandovima bile su prilike za skladatelje. No volim i manje formate. Kvintet je vrlo izazovna forma za pisanje skladbi. Charles Mingus je imao iskustva u obje forme. On me uveo u svijet proširenih formi i inovacija. Horace Silver je skladao suite, vrlo lijepa djela za veliki orkestar. I Duke Ellington je, dakako, skladao suite za veliki orkestar. Važno je uvidjeti vezu između kvinteta, manje skupine i većih ansambala. Jazz mogu usporediti s europskom klasičnom glazbom koja je oduvijek bila tradicionalna orkestralna, ali i komorna glazba. U djelima Billyja Strayhorna i Dukea Ellingtona vidi se veza s europskom klasičnom glazbom.
Kakve su vaše nakane u pisanju aranžmana?
Želim ispitati različite boje i teksture. To je poput slikanja. Želim otkriti nešto novo, ali istodobno vrijedno u tradicionalnom smislu. Volim se koristiti suvremenim plesnim ritmovima da bih stvorio groove, ali i europskom glazbom. Poput Debussyja i Ravela koji su skladali koristeći se plesnim ritmovima. Tako je radio i Johan Sebastian Bach. No volim aranžirati i na neuobičajen način, u stilu Coltranea koji je stvarao duhovni osjećaj. Svojom je glazbom postizao osjećaj koji vas je ponukao na pomisao da vrijeme staje.
Jeste li te zamisli dijelili s Billom Evansom kad ste zajedno svirali?
Naravno. Njegovo sviranje jedno je od najvećih otkrića u mojem životu. Dok sam studirao proučavao sam njegovu izvedbu skladbe “Nardis” (napisao ju je Miles Davis koji ju nikad nije snimio nego ju je dao Billu Evansu i dozvolio mu da ju snimi, op.p.). Bio sam hipnotiziran njegovom izvedbom te pjesme i pokušao sam je svirati na glasoviru. Njegov pristup melodiji i koncepcija harmonije stvara osjećaj transa što je utjecaj glazbe 1960-ih. To je vezano s glazbenom baštinom zemalja trećeg svijeta i Europe. Tako je Miles Davis stvorio modalnu glazbu što se čuje na njegovoj ploči “Kind of Blue” koja je 1959. postala vrlo utjecajna. Bill Evans je pokušao stvoriti religiozni osjećaj jedinstva. Bio je otvoren prema improvizaciji i osjećaju slobode.
Kako je na vas djelovala suradnja s Horaceom Silverom koji je također cijenjen skladatelj?
Najvažnije je da je Horace globalan glazbenik, kao i Dizzy Gillespie. Svijet jazza je golem. To je glazba svijeta koja odražava sva naša iskustva, globalna glazba. Želim biti osjetljiv na sudbine ljudi, pozivati se na sve kulture ovoga planeta. To je velika sila.
Kroz suradnju s Philom Woodsom svirali ste i s Freddijem Hubbardom, kao i s Dizzyjem Gillespiejem. Kako je bilo svirati na pozornici s drugim vrhunskim glazbenicima koji sviraju isto glazbalo?
Bilo je to prirodno. Obojica sjajno sviraju. Njih dvojica ponajviše su utjecali na moje sviranje trube. Hubbard je bio jedan od najvećih genija svih vremena. Kao i Dizzy. Ime Dizzyja Gillespieja stavio bih na prvo mjesto. On je, uz Charlieja Parkera, Theloniusa Monka i Buda Powella, bio jedan od osnivača bebopa. Stvorio je glazbu koja je utjecala na sve na ovome svijetu. To se odnosilo i na njihov stil života. Smatrali su da je glazba nešto prekrasno. I Freddie Hubbard spada među njih. On je uzeo ono što su radili Dizzy i Clifford Brown i stvorio novu, jednako vrijednu vrstu glazbe. Obojica su pravi virtuozi na tom instrumentu. Impresionirala me virtuoznost, kao i ritmička suptilnost te glazbe. Svaki put kad preslušavam te snimke, čujem nešto novo. Izazov je stvoriti nešto vlastito i novo što će upotpuniti ono što oni rade.
Koje ste ideje počeli istraživati u vlastitu big bandu koji ste vodili zajedno sa Samom Jonesom?
Za taj sam orkestar pisao aranžmane pokušavajući izraziti vlastite osjećaje. Eksperimentirao sam s različitim bojama i glasovima. I danas nastojim pronaći nove kombinacije nota koje će zvučati svježe. Trudim se da zvuče živahno. Tako je i kod slikara koji slaže različite boje da bi dobio živahnost i sjaj. Slaganjem boja dobivate čaroliju.
Kako je došlo do toga da pišete aranžmane za Santanu, što je posve drukčija glazba?
Ne bih rekao da je posve drukčija. Sjajan je improvizator. Nije mu strana tradicija jazza. Svirao sam sa sastavom Azteca. Bio je na našem prvom pokusu. Prvi bubnjar tog sastava napisao je pjesmu za Carlosa, a mene su zamolili da napišem aranžman za orkestralnu izvedbu. Bio je to prekrasno iskustvo. Ispalo je sjajno i sretan sam zbog toga.
Kako se osjećate kad čujete vaše skladbe u izvedbi drugih glazbenika?
Uzbudljivo je slušati svoje skladbe u izvedbi drugih glazbenika. Čuo sam glazbene genije kako izvode moju glazbu. To je uistinu lijep osjećaj.
Možemo li reći da isti način suvremenog razmišljanja o glazbi dijelite s Georgeom Russellom s kojim ste svirali?
Naravno, ali i osjećaje. Kod glazbe su ponajprije važni osjećaji. George Russell jedan je od najvećih inovatora svih vremena. Jedan je od prvih koji su uveli modalnu glazbu. Utjecao je na Milesa i Dizzyja. Dizzy je uveo modalnu glazbu koja potječe od latinoameričke i istočnoeuropske glazbe – odasvud, s cijelog planeta. No Dizzy je 1946. stvorio afro-kuban jazz koji je također sadržavao elemente modalne glazbe. Miles je zapravo uzeo ono što je stvorio Dizzy i nadgradio taj koncept, kao i Russell koji je pisao za Dizzyjev big band. Russell je za Dizzyja napisao “Cubano Be, Cubano Bop”, a to je djelo modalne glazbe.
Biste li rekli da podcijenjen?
Svi ti inovatori zaslužuju više priznanja. To je jedna od tragedija te glazbe koja nije dovoljno popularizirana. Inovatori katkad ostaju nezapaženi.
Što vam je najvažnije kao glazbeniku?
Najvažnija je ljubav! Pokušavam ponajprije biti dobar čovjek. Kod glazbe je najvažnije da svirate iz ljubavi. Morate voljeti ono što radite jer to umjetnosti daje smisao. Trudim se svirati glazbu zbog koje se ljudi osjećaju dobro.
Hvala vam na razgovoru.
Hvala vama.
U istom trenutku Harrell je ustao i krenuo prema kupaonici govoreći sebi u bradu.
– Sad moram ići vježbati. Moram se zagrijati. To sam naučio od velikog Dizzyja Gillespiea. On je bio svjestan važnosti vježbanja, a i ja sam.
U tom trenutku njegov je glas oslabio, prešaltao se u drugi mod, isključio iz našeg svijeta i uronio u novi, paralelni. Ušao je u kupaonicu ne upalivši svjetlo. Dok smo spremali svoje stvari nekoliko je puta provirio iz mračne kupaonice, sad već s trubom u rukama, pa se povukao u njezinu tamu, čekajući da odemo.
Isti dojam ostavio je i na publiku, tijekom koncerta. Iznenađenje, nevjerica, pa i panika vladali su među prisutnima koji su gledali njegovo nepomično tijelo, pogled usmjeren u vlastite cipele, poput voštane figure Tomma Harrella u muzeju Madame Tussauds. No, kad je na njega došao red, polako je podignuo trubu, puhnuo u nju i razbio sve predrasude svirajući toplo, inventivno, uzbudljivo…
