Ron Carter, višestruki dobitnik nagrade Grammy, proglašavan kontrabasistom godine, pa i desetljeća, rođen je 1937. u Ferndaleu, u američkoj saveznoj državi Michigan. Jedan je od najutjecajnijih kontrabasista i violončelista u povijesti jazza.
Diplomirao je glazbu na Eastman School of Music u New Yorku te magistrirao kontrabas na visokoj glazbenoj školi Manhattan u New Yorku.
Piše: Davor Hrvoj
Kao vođa skupina, ali i sideman, tijekom polustoljetne karijere sudjelovao je u snimanjima više od 2.500 albuma. Premda je najpoznatiji po suradnji s Milesom Davisom, u čijem je legendarnom kvintetu svirao 1960-ih, ostvario je suradnje s raznim interpretima jazza, latino i brazilske glazbe, hip-hopa i drugih stilova, primjerice Lenom Horne, Gilom Evansom, B.B. Kingom, Bilom Evansom, Tommyjem Flanaganom, Jimom Hallom, Jamesom Brownom, Hermetom Pascoalom, Titom Puenteom, Eddiem Palmieriem, Herbiem Mannom…
Snimio je glazbu za brojne filmove i objavio niz stručnih knjiga pod nazivom Building a Jazz Bass Line in Music of Ron Carter, koje uključuju 140 njegovih objavljenih ili snimljenih skladbi. Djeluje i kao profesor glazbe na njujorškom City Collegeu. Svestran je glazbenik koji uz kontrabas i violončelo odlično svira i gitaru. Izvrstan je ritmičar i melodičar, jednako uvjerljiv kad svira s gudalom ili pizzicato, walking bass ili kad eksperimentira. Godinama djeluje i kao vođa vlastitih sastava s kojima je snimio niz albuma.
Razgovarali smo 26. lipnja 2003. u Ljubljani gdje je sa svojim kvartetom Foursight nastupio u Križankama na Jazz Festivalu Ljubljana, te 1. studenog 2005. u Zagrebu gdje je s istom skupinom nastupio u Zagrebačkom kazalištu mladih na Zagreb Jazz Festivalu.
Znanstvenik laboratorija Milesa Davisa
DH: Tijekom nekoliko zadnjih godina vodite stalni sastav s mladim glazbenicima. Što takav način okupljanja sastava, uobičajen u jazzu, znači za napredovanje mladih jazzista?
RC: Kroz sviranje i druženje sa starijim glazbenicima mladi usvajaju razne praktične vještine. Važno je iskusiti ih bez pritiska da odmah moraju postati vođom sastava. Nadam se da će znanja i vještine što im ih prenosimo pomoći glazbenicima koji sa mnom sviraju u njihovim budućim samostalnim karijerama.
Jedna od teškoća danas je to što mnogi mladi vođe sastava, budući da nisu dovoljno dugo bili sidemani, ne razumiju važnost te uloge. Vođe sastava pričali su nam o tome kako je bilo u ovom ili onom sastavu. No, nije važna samo mogućnost povezivanja s poviješću, nego odnos zrele osobe u situaciji velike odgovornosti. Biti vođa skupine ne znači samo ostvariti dobru prezentaciju, sudjelovati na najviše televizijskih programa ili dobiti najbolja sjedala u zrakoplovu. Lider mora znati rasporediti skladbe, odrediti tempo i ključ kojim će ih svirati, trajanja izvedbi, trajanja intervjua ili kako obaviti intervju poput ovog, kako putem e-maila odgovoriti na pitanja… Biti vođa sastava vrlo je složen posao. Nadam se da će glazbenici koji sviraju sa mnom jednom biti pozitivan primjer drugima.
DH: Jeste li nešto od toga naučili od Milesa Davisa?
RC: Jesam, ali to je ipak bila posebna situacija. U tom se sastavu radilo kao što se radi u laboratoriju u kojem su zaposleni znanstvenici. Nikad nismo imali probe. Tijekom pet godina, koliko je kvintet djelovao, imali smo jednu, možda dvije probe. Značajno edukacijsko iskustvo stekao sam i od Theloniousa Monka s kojim sam svirao prije nego sam se priključio Davisu. Svirao sam s njim još dok sam pohađao studij, tijekom ljeta 1961. Monk je bio jako dobar prema meni.
DH: Od kojih ste još glazbenika učili na početku karijere?
RC: Krajem 1950-ih uživao sam u suradnji s Chicom Hamiltonom. Bio je to moj prvi profesionalni angažman. S njegovim sam sastavom počeo odlaziti na turneje. Bio je to divan način upoznavanja sa svijetom jazza. U tom Hamiltonovu sastavu upoznao sam Erica Dolphyja. Bilo je divno poznavati ga. Odlično smo se zabavljali. U Europu sam prvi put stigao u travnju 1961. sa sastavom Cannonballa Adderleya. Moja prva europska turneja nije mogla imati veću edukacijsku važnost.
DH: Kako danas gledate na glazbene događaje s početka 1960-ih?
RC: Bilo je to fantastično glazbeno razdoblje, iznimno važno doba moga života u kojem sam glazbeno sazrijevao surađujući s fantastičnim glazbenicima, divnim ljudima, primjerice s Dolphyjem, Malom Waldronom, Herbiem Mannom, Betty Carter… Svi su oni značajni za rano razdoblje moje karijere. Od njih sam naučio kako treba stvarati.
DH: U tom su se dobu dogodile velike promjene u jazzu. Koje su vas ideje vodile u kreiranju nove glazbe?
RC: Nismo razmišljali o tome kao o nečem novom. Samo smo svirali. Tek godinama poslije ta je glazba proglašena novom. Don Ellis, Jaki Byard, Charlie Persip i ja djelovali smo kao kvartet, a ponekad smo se proširivali i u kvintet (priključivanjem vibrafonista Ala Francisa s kojim su snimili album New Ideas, op. p.). Nastupali smo diljem New Yorka, najčešće po malim klubovima. Kao kvartet Dona Ellisa za tvrtku Candid snimili smo izvrstan album How Time Passes koji je danas vjerojatno nemoguće nabaviti.
DH: Kako je bilo svirati u duu s Jimom Hallom?
RC: Užitak sviranja s Jimom je u tome što on očekuje da ga ponukam da svira drukčije, a da se pritom zadrži swing i ljepota njegove glazbe. Jim je marljiv svirač pedantna zvuka, čiste intonacije i lijepih akorda. Šteta što naše najbolje izvedbe nisu snimljene zato jer u tim trenucima nismo bili u studiju, nego na nastupu. Tada ste trebali biti ondje i slušati nas!
DH: Poseban je bio sastav u kojem su uz vas nastupali Sivuca, Hermeto Pascoal, Airto Moreira i Flora Purim. U kakvom vam je sjećanju ostala suradnja s njima?
RC: To je bilo sjajno razdoblje! Kad god mogu, nastojim se susresti s tim glazbenicima. Obožavam i druge brazilske glazbenike poput Antonia Carlosa Jobima, Luiza Bonfu, Miltona Nascimenta… Još uvijek uživam svirati tu glazbu. Pascoal je nedvojbeno genij. Snimio je nekoliko ploča i nestao. Kad god sam u Brazilu, raspitujem se o njemu, ali uspio sam saznati tek da ga nitko ne viđa. Nitko ne zna gdje je. Tamo je negdje. Jedan od problema je u tome što je nevidljiv. Šteta, jer je izvrstan glazbenik i predivna osoba.
DH: Kako ste došli na zamisao da utemeljite kvartet u kojem ste svirali piccolo bass, a u ritam sekciji je bio i kontrabasist?
RC: Htio sam biti vođa sastava, ali trebao sam glazbalo koje će me istaknuti ispred sastava. Zamolio sam prijatelja, graditelja glazbala, da mi napravi manji kontrabas. Dovršio ga je nakon dvije godine. Nazvao sam ga piccolo bass jer je mnogo manji od uobičajena kontrabasa i ugađa se tako da ima viši zvuk, ali da i dalje ostane kontrabas. Svirali smo moje skladbe, ali i standarde, pokušavajući postići osobnost i originalan zvuk.
DH: Što mislite o važnosti klasičnog obrazovanja jazz glazbenika?
RC: Klasična glazba je važan dio mojeg života. Uživam u toj glazbi i sviram je što češće mogu, a kad je ne sviram, uživam u njoj na koncertima. Snimio sam Bachove suite za violončelo. Iz mojeg “klasičarskog” doba najvažnije je što sam spoznao vrijednost vježbanja, naučio kako vježbati i usvojio disciplinu neophodnu prigodom vježbanja. Stekao sam i svijest o važnosti svakodnevna vježbanja, uvijek u isto vrijeme. Vježbanje mi je još uvijek važno. Nadam se da se to osjeti na pozornici. Nastojim postaviti mjerila izvedbe za glazbenike s kojima surađujem. Nastojim ih pridobiti za takav koncept. To je uloga vođe sastava. To tada postaju i njihova mjerila nastupa i izvrsnosti, njihova razina profesionalnosti. Uspijem li u tome, dobro sam obavio posao. Svakim novim nastupom postavljamo standarde za sljedeći.
DH: Vježbate li još uvijek?
RC: Naravno, uspijem li za to pronaći vremena, barem nekoliko sati tjedno. Zbog studenata moram vježbati ono što im predajem kako bih im mogao ukazati na pogreške, rad prstiju, intonaciju… O pristupu sviranja bas dionica, a ne skidanju tuđih dionica s ploča i vječitom sviranju istog slijeda, mogu naučiti iz mojih knjiga, ali moram znati kako ih usmjeriti. Ne vježbam li njihove lekcije, ne mogu u tome uspjeti. Oni su toga svjesni i znaju da redovito vježbam.
DH: Sudjelovali ste u snimanju filma Round Midnight Bertranda Taverniera. Neki glazbenici koji su bili suvremenici događaja na koji se film poziva tvrde da je film loš jer u potpunosti ne rekonstruira autentičnu priču, nego samo jedan njezin dio. Što vi mislite o takvom stavu i kako ste se osjećali snimajući taj film?
RC: Taj je film iznimno važan jer se u njemu pojavljuju autentični glazbenici koji k tome sviraju autentičnu glazbu. Film stvara pravu sliku o jazzu kao glazbi. U njegovu kreiranju sudjelovali su izvrsni glazbenici, a ne glumci koji na play backu oponašaju svirače, što se uvijek osjeti i što nipošto nije uvjerljivo. Taj film gledateljima koji, primjerice, ne odlaze u jazz klubove, koji nikad nisu na djelu vidjeli Freddiea Hubbarda, Bobbyja Hutchersona ili Tonyja Williamsa na predivan način očituje što je prava glazba. Film je iznimno važan jer tu sliku publici sugestivno nastoji urezati u pamćenje.
Ne znam zašto neki glazbenici govore da film nije utemeljen na istini. Već pedeset godina sviram jazz i bio sam svjedokom očajnih vremena. Nisam bio izravno uključen u ta događanja, ali bio sam svjedokom padova nekih glazbenika. Nikad nisam vidio ili upoznao Buda Powella jer je umro prije nego sam stigao u New York, ali poznavao sam glazbenike koji su s njim svirali i koji su mi pričali istinu, kojima sam vjerovao kad su mi prepričavali tragične storije o Powellu. Kad sam došao u New York, Bird (Charlie Parker, op. p.) je već bio umro, ali poznavao sam glazbenike koji su svirali s njim i koji su mi pričali o njemu i teškoćama koje je iskusio. Ode li neki od glazbenika gledati taj film s namjerom da se uvjeri donosi li istinite priče, promašio je bit filma. Poanta je u golemoj ljubavi prema glazbi nekoga tko nije glazbenik, tko toliko obožava glazbu da pokušava od katastrofe spasiti jednog glazbenika. Ta je osoba odlučna spasiti karijeru Dextera Gordona. Čini sve što može, pa i više, kako bi mu pomogao da se vrati nastupima u New Yorku, da se vrati svome domu. Čaroban je to pogled na požrtvovnost osobe koja je svoj život odlučila posvetiti pomaganju glazbeniku kako bi doista svirao onako kako zna i može. Glazbenici koji razmišljaju o tome je li film dočarao stvarne događaje, promašili su poantu.
DH: Je li istina da je Dexter Gordon trebao dobiti Oscara za ulogu u tom filmu, ali ga nije dobio samo zato što je crnac?
RC: Ne znam je li to bio pravi razlog, ali službeno je objašnjenje da nije dobio Oscara zato što je glumio sebe, a ne ulogu u kojoj je trebao tek djelomice glumiti sebe. Politika uma!!! Uživao sam u procesu kreiranja filma. Uživao sam gledajući Gordana kako glumi, reagira na Tavernierove upute, gleda u pravu kameru i zna koje mu je svjetlo potrebno. Ako mu netko prigovara da je glumio sebe, to nije pozitivan stav. Mislim da je Gordon zaslužio nagradu. Bila je to sjajna gluma. Nedodjeljivanjem Oscara Gordonu napravili su velik propust.
(Preuzeto iz knjige “Jazz Connections” Davora Hrvoja, Menart 2010.)
