“Dobro je živjeti mlad i okružen čudesima”, pisao je Antun Šoljan. Taj je stih primjenjiv za mnoge mlade ljude. Možda jedino taj pasiv, okružen, ne šljaka najbolje. “Dobro je živjeti mlad i okružiti se čudesima”, e, to je već druga stvar.
Proteklih nekoliko godina regionalna scena, ne samo glazbena, pružila nam je mnogo kvalitetnih uradaka, dakle albuma, nastupa, izložbi, tekstova et cetera. Publika i izvođači su, osim u tim trenucima izvedbe, gotovo pa isprepleteni, a 2016. ćemo zasigurno pamtiti po brojnim sjajnim naslovima. “Tišina” mlade, ali iznimno hvaljene glazbenice Sare Renar jedan je od albuma koji je svakako ostavio svoj ožiljak na godini.
ARHITEKTURA GLAZBE
“…trebalo mi je mnogo vremena ne samo da istražim svoj zvuk i umjetnički sazrem, nego da u cijelom tom procesu steknem dovoljno samopouzdanja da kažem “Ne, ne, ne, ovo treba ovako zvučati…”
Razgovarao: Sven Popović
Saru sam, ako je fotografijama na Facebooku za vjerovati, upoznao na Terraneu 2012. Ni ona, ni ja se toga ne sjećamo. Počeli smo se ozbiljnije družiti koncem 2014., to jest početkom 2015. Ona je objavila album “Jesen“, zatim osvojila Porin, nastupala posvuda, a eto, nedavno je izašao i album “Tišina“ koji se već u ovom trenutku nalazi na gotovo svakoj regionalnoj top listi, redovito pri samom vrhu. Prošlo je tek godinu dana, a čini se kao da je u njoj zgusnuto barem njih pet. Zato nešto intimniji ton, zato ovaj razgovor.
Nota bene: u trenutku kad smo vodili ovaj razgovor nisu se znale nominacije za Porin. Sada znamo da je nominirana za album godine i za najbolji album alternativne i klupske glazbe. Album “Tišina“, osim što je pokupio laude kritičara, nominiran je i za nagradu IMPALA koja se dodjeljuje najboljem europskom nezavisnom izdanju.
Foto: Aquarius Records
Zdravo, ajmo početi s nekim površnim stvarima. Zanima me priča oko omota albuma. Zašto toliko inzistiraš da i ti budeš involvirana u taj proces? Koja je priča iza zadnjeg omota albuma (“Jesen”) i ovog omota albuma (“Tišina”)? Tko je radio sve na njima i zašto su albumi toliko zeznuti za otvoriti i zatvoriti? Ili sam ja jednostavno glup?
Štajaznam, mislim da je logično jer ako sam se za nešto školovala onda je to ova varijanta vizualnih umjetnosti, a nekako mi se čini ako se već ide na fizičko izdanje da onda treba ponuditi i neku dimenziju koje to izdanje može nositi sa sobom. Ili je album u nekom nematerijalnom-hard disk-320 kbps- mp3/wav formatu ili, ako ga već nudiš u tom fizičkom obliku, mu dizajnom daješ novu dimenziju. Za “Jesen“ sam, paralelno s nekim demo snimkama i skicama, već razmišljala o vizualu. Zapravo, i za “Jesen“ i za “Tišinu“ sam odmah u glavi već imala ideju. Za “Jesen“ je očit motiv godišnjeg doba, dakle lišća, ali ne banaliziranog, nego na prljavom asfaltu jer je to u krajnjoj liniji ipak okruženje u kojem su te stvari nastale, a ima nečega u tome kad se na u tu sliku zoomira, u toj teksturi granulata afalta. Tu valjda opet taj moj nesretni faks (arhitektura, op.a.) dolazi do izražaja. Na albumu “Tišina“ sam znala da to mora biti netom napadali snijeg. To je jedini trenutak kad je grad u potpunosti u tišini. Zamisliš nedjelju ujutro nakon što je cijelu noć padao snijeg. Nevjerojatno je koliko to sve zdemfa.
Lijepa priča, inače, što se naslovnice “Tišine“ tiče. Surađivala sam s Markom Mihaljevićem koji je sa mnom i studirao. Ni on se ne bavi arhitekturom nego eto, fotografijom i dizajnom. Prvo je marljivo fotografirao komade asfalta za “Jesen“, a za “Tišinu“ je tako lani fotografirao snijeg. Odlučili smo se isprve za tu fotografiju gdje se vidi trag gume i gdje je snijeg friško napadao i, iako nije isto mjesto gdje je ufotkana naslovnica “Jeseni“, kao da je lijep nastavak priče i ta mi cijela slika naslovnice asocijativno, a vidim i drugima, budi slike tišine.
A čija je ideja bila utisnuti slova na omot?
Markova. Naime, album sam pisala na pisaćoj mašini i to mu se dopalo kad sam mu slala tekstove pjesama. Nisam pisala na mašini iz nekakvih hipsterskih pobuda, nego sam skužila da kako vrijeme ide da mi je sve teže naći neki fokus. Sad mi je muzika jedina profesija, a to sa sobom nosim niz distrakcija. Dakle, možeš birati raditi na kompu i ignorirati silne tabove, skinut se s neta i to, ali ja sam skužila da sam koncentriranija kad imam samo komad papira i olovku, a dotjeranije verzija iskucam na pisaćoj mašini. Uostalom, kad pišeš na njoj to sporije ide, a čak i te greške dobro izgledaju.
Da, tako sam i ja roman počeo na pisaćoj tipkati.
Eto vidiš.
“Tišinu“ je obilježila i promjena članstva. Nismo tabloid pa me ne zanima neka osobna priča, nego kako se njihov odlazak odrazio na glazbeni krajolik albuma.
Već sam u startu znala da će biti veći naglasak na atmosferi nego ne beatu ili rifu. Najviše sam radila s Konradom i Edijem Cukerićem, dakle producent i ja smo se zapravo najviše bavili s materijalom i zatim bi zvali ovisno kada bi tko trebao nešto odsvirati, s iznimkom pjesme “Gdje povlačiš crtu“ koja je nastala praktički iz jama. Sigurno je ploču obilježilo što je gitara manje i što joj se pristupa više kao atmosferskoj podlozi jer su provučene kroz sto efekata i to isto vrijede za perkusije.
Već je na “Jeseni“ primjetan bio odmak od pop rocka ili barem klasične pop konstrukcije pjesama kakav je bio na albumu “Djeca“, pa ajde nam opiši tu kreativnu glazbenu odiseju.
Jednostavno sam naučila više stvari. Vrlo brzo sam ušla u ozbiljnu diskografsku priču, i to redom s muzičarima koji su imali više iskustva od mene, tako da mi je trebalo mnogo vremena ne samo da istražim svoj zvuk i umjetnički sazrem, nego da u cijelom tom procesu steknem dovoljno samopouzdanja da kažem “Ne, ne, ne, ovo treba ovako zvučati…“, a trebaš imati stanovitu kilometražu iza sebe, neku podlogu. Ja nisam lik koji će to raditi bez pokrića, biti diktator među suradnicima. Tako da, s odmakom od koliko ono? Tri godine otkako je izašao album “Djeca“, a imam osjećaj da je više, mi se iskristaliziralo dosta toga. Što mogu raditi, a što ne. S kojim ljudima mogu raditi…
Foto: Anastazija Vržina (Tvornica Kulture, Zagreb, 9. ožujak 2017. + naslovna fotografija)
Jesu li “Djeca“ mogla ikako drugačije zvučati? Recimo da si bila kreativni i idejni diktator. U zadnje smo vrijeme imali priliku čuti te pjesme u komornijim aranžmanima.
Teško mi je odvajati te stvari iz konteksta nastajanja. Tad jednostavno nisam znala bolje. Govorimo o 2012. kad još nisam ni nabavila looper.
Što te uopće nagnalo da ga kupiš?
Kad sam napisala “Jesen“ sam htjela imati to slaganje vokala, a nisam imala nijednu ženu u bendu koja je to mogla pjevati. Surka se u to vrijeme bavio beatboxom pa je to često koristio, pa sam tako kod njega u studiju to vidjela, isprobala i skužila da bi to moglo funkcionirati. Imala sam novaca, otišla sam u dućan i kupila ga.
Na pjesmi “Jesen“ prizivaš i Pipse (pjesma “Vjetar“) i Haustor (pjesma “Šal od svile“)…
… i još jednu stvar, Laufer, “Govorim u snu“.
Ima smisla. Zašto ta tri benda? Djeluje kao mali glazbeni vremeplov.
Mislim, sve što u životu slušaš uđe ti u podsvijest. Mislim da je mit da ljudi stvaraju…
… iz vakuma?
Da, mislim da je koncept apsolutne originalnosti i apsolutnog autorstva potpuna izmišljotina.
Možemo zahvaliti postmoderni na ubojstvu te ideje.
E pa da, ali i dalje imaš pacijente koji se i dalje hvataju za te pojmove. Mislim da je stvar u tome da koristiš neke postojeće elemente i presložiš ih unutar nekog novog konteksta. To rade i Ivaniš i Rundek, to rade apsolutno svi koje ja “citiram“. Mislim da je to lijepo, da je pametan citat i dalje citat, a glup citat je plagijat.
Koliko je jezivo bilo “Jesen“ izvoditi sama samcata na Porinu?
Ma, znaš što? Zapravo sam najveću tremu imala kad sam tu pjesmu izvodila kod Danijele Trbović na “Osmom katu“, premda ta emisija ne ide uživo i imali smo pravo na više pokušaja. Nisam si dala početnu intonaciju pa je na kraju bilo pola tona niže nego što sam to kasnije snimila. Prestravljena sam bila tad, prvi put sam radila s looperom. Nitko to nije očekivao, svi su bili šokirani i fino je odjeknulo. Na Porinu je to bilo jezivo jer je bilo live, ali sam imala pripremu. Ipak, kad je live prijenos tako neke manifestacije imaš mnogo vremena za pripremu. S tehničke i produkcijske strane mi je to bilo zanimljivo gledati. Naravno, totalno je drugi osjećaj kad se taj prostor ispuni ljudima, kad to sve ide live, a ti si u večernjoj haljini, znaš, sve skupa je potpuno nadrealno. Najbolje je bilo kad sam u pol’ stvari skužila… Čekaj, znači Grobenski (Ivan, frontmen benda Moskau, op.a.) šalje poruku i pita imam li rakije.
I do njega ćemo doći kasnije.
Super, samo da dovršim priču. Na onom zadnjem šusu stvari, prije nego sve padne u lagani fadeout, kad sam skužila da je sve dobro prošlo, da nije nestalo struje i kad su ljudi ustali i počeli pljeskati, a nekoliko minuta kasnije me zovu nazad na pozornicu da dobijem nagradu, ne znam ni tko mi ju je uručio, ne znam ni što sam uopće rekla kad sam dobila nagradu. Uopće ne znaš što se događa.
Dolazimo do pitanja izdavača. Kakvo ti je iskustvo s Aquarius Records?
Dakle, izdavaštvo se, i tu govorim vrlo općenito o cijeloj situaciji kod nas, mora revidirati jer se ne mogu više ponašati kao da je ’98., kao se CD-i dobro prodaju i kao da internet ne postoji. Svi naši diskografi po tom pitanju kaskaju. Moment potencijalnog konflikta dolazi zbog toga što su svi diskografi ipak firme koje svojim zaposlenicima svaki mjesec trebaju osigurati plaću, a ja i bend i booking management funkcioniramo po mafijaškom principu u najboljem smislu.
Što to znači?
Pa ono, pali nas rast cijele priče, ekipa smo i idemo u puno veće rizike nego što bi itko racionalan to išao raditi. Naprosto baratamo drugim vrijednostima i nije mi lova jedina na pameti. Nema te love, nema tih para koje mogu zamijeniti osjećaj kad napišem tj. napravim neku novu stvar. Ja nisam sigurna zapravo možeš li s bilo kojim diskografom u klasičnoj varijanti biti u potpunosti na zelenoj grani. Jasno mi je da će zarađivati od mainstream izvođača što ja apsolutno nisam…
… ali si nastupala na Porinu.
Da, da, jesam, ali pogledaj koliko se moje pjesme puštaju na radiju, a koliko, recimo, Oliverove ili Massimove i nemamo o čemu pričati. Raditi promociju izvođača je ozbiljan posao, u mom slučaju promociju radimo najviše ja i Šime (Barbarić, manager, op.a.) i dijelomično Aquarius Records. Stvar je u tome što si oni ne mogu priuštiti osobu koja bi se isključivo samnom bavila.
A kako onda njihov angažman uopće izgleda? Oko promocije, ne?
A uskaču koliko mogu.
Okej, dakle cijeli tvoj životni stil. Konstantni koncerti i to. Zapravo, koliko si koncerata odradila ove godine?
Sedamdeset golih koncerata, plus desetak nekih radio varijanti i slično. De facto svaki treći dan sviram.
Dakle koncerti, intervjui, snimanje, revije itd. Kako uspijevaš živjeti? Kako ne ispališ na živce? Kako, zaboga, to sve uspiješ balansirati?
Pa mnogo plačem. Haha. Kad sam nastupala na RockOffu 2014. je Josipa Lisac bila u žiriju. Rekla je jednu lijepu stvar. Rekla je: “ova cura je jako posebna, svoja je i bit će joj jako teško“. U jednom je intervjuu, ovaj put vezano za vlastiti rad, rekla da je to na pozornici, pogotovo u varijanti solo izvođača, strahovito mnogo davanja, tako da ti je potrebno mnogo vremena za sebe i to sam zaista počela osjećati. Primjećujem da je taj cijeli socijalni moment oko svirki prekrasan, ali to je nevjerojatan intenzitet i zaista mi jako paše probuditi se u ponedjeljak ujutro, inače moj vikend, i nasipom prošetati psa ili, ne znam, čitati Mešu Selimovića. Sad je to malo teže s obzirom na to da je album nedavno izašao i da moram biti meidjski prisutna. Ali ti trenuci samoće su mi nevjerojatno važni. Kao frontmen si konstantno u centru pažnje, nikad nisi sam sa sobom.
I konstantno si usamljen.
Da, a to je dosta schizorfeno jer dobiješ dojam da se cijeli svijet bavi tobom. A ne bavi se. Nisi bitan. Zadržati tu dozu poleta entuzijazma za ići dalje, a s druge strane nekakve skromnosti, to je zaista pitanje balansa. Moram priznati da mi je drago što sam u cijelu ovu priču uletjela s dvadeset i pet, a ne ranije.
Foto: Goran Berović (Tvornica Kulture, Zagreb, 9. ožujak 2017.)
Okej, da, tko zna kako bi to ranije ispalo. Dobro, stih “Samo je vjetar usamljeniji od nas“ direktan je citat Zvonka Karanovića. Zašto taj stih? Što se sve čitalo dok je nastajala “Tišina“? Što je na ovaj ili onaj način ušlo u tkivo albuma?
Jedan moj dragi prijatelj posudio mi je Karanovićevu zbirku. Neću reći tko, samo ću ga značajno pogledati. To je bila zima 2014./15. Jako mi je lijepo sjela ta Karanovićeva gotovo pa rokerska suvremena poezija. Stvari ipak ne nastaju slučajno i tek u pola procesa pisanja albuma “Tišina“ osvijestila svo to bavljenje mračnom i ozbiljnijom tematikom jer mi je smrt odjednom jako bliska, što nije bio slučaj dotad. Isto tako sam se uhvatila za taj Karanovićev stih zbog te samoće koja je bila lajtmotiv za cijeli ovaj album. Iznimno je jak stih, čak i odvojen sam za sebe, a kako sam iznimno asocijativno radila glazbu, mislim da nijedna pjesma na “Tišini“ nema refren…
… pa gotovo da na “Jeseni“ nema…
… recimo da za “Ljubav“ možeš reći da ima…
… i “Razmak“…
… da, možda. Na “Tišini“ je to potpuno razbijeno i sve je bazirano na tom asocijativnom nizu i zvučnosti. Nadam se da sam izbjegla i banalnost i pretencioznost. Radni naslov “Samo je vjetar“ bio je “Bol“ i mislim da se to očajanje može iščitati.
Dobro, a što se čitalo?
Aha, da. Čitao se očito Ujević. Kako svake godine ide program sjećanja na Tina Ujevića me voditelj programa pitao bi li uglazbila nešto od Tina. Tad sam imala više vremena u životu pa sam ga dosta iščitavala, mozgala i na kraju skužila da trebam tu pjesmu uglazbiti. Ta je pjesma u četrdeset i pet minuta iscurila i na neki je način bila proročanska jer u te četiri kitice sublimira cijeli album.
Super, ajmo se poezije na glazbu. Neću te o utjecajima ispitivati…
… hvala ti na tome!
… ipak, vjerujem da se u tom određenom vremenskom fragmentu, od početka stvaranja albuma do zadnje takea, glazba koju slušaš ipak na neki način uvuče u ploču.
Da, itekako. E, ali samo da se još vratim na književnost. Naime, čitala sam knjigu koja je jako utjecala na konačan dojam albuma…
… “Nebo u kaljuži“?
… da, naravno, “Nebo u kaljuži“, ali i “Tišine“ od Meše Selimovića. Ne samo zbog naslova, jednostavno mi je ta varijanta introspekcije, ta činjenica da nisi usamljen i da se desetljećima ljudi nose istim problemima i pitanjima, e, to je jako utješno. A i taj jezik Meše Selimovića je prekrasan.
Aha, a što si slušala?
Mnogo Cavea, FKA Twigs, Porto Morto, Bitipatibi, a Radiohead se uvijek vrti. To je velika ljubav.
Foto: Goran Berović (Tvornica Kulture, Zagreb, 9. ožujak 2017.)
A možeš li se sjetiti što si slušala dok si snimala “Djecu“ i “Jesen“?
Dok sam “Jesen“ radila sam bila sam zakačena za “Drveće i rijeke“ (Pips, Chips & Videoclips, op.a.), mnogo Becka, Gorillaz, TV on the Radio… E, znaš što još? Marka Lannegana i to “Blues Funeral“. To je nepravedno podcijenjen album.
A prilikom “Djece“?
Dok sam “Djecu“ radila… ovo dosta nezgodno zvuči. Ne mogu se sjetiti. Iskreno se ne mogu sjetiti. Brzo i intenzivno živim, tako da mi se nešto što je bilo prije tri godine čini kao da je bilo davno.
Uvjerljivo najbolji stih na “Tišini“ je: “Ja se ni ne sjećam kad smo prestali osjećat“.
Stvarno? Ma daj?
Stvarno, da. Zvučno je dobro, značenjski šljaka.
E, hvala ti, znaš koliko sam se pitala jel’ to prebanalno, jel’ funkcionira?
Po meni su tu nastavlja isti sentiment kao u pjesmi “Djeca“. Hvala, sve si nas ubila u pojam s cinizmom i rezignacijom. Gube li se ideali, aktivistički to jest revolucionarni potencijal?
Mislim da se ne gubi. Svatko se bori na drugačijoj fronti i na drugačiji način. Ja više nisam toliko aktivna barem što se prosvjeda tiče. Iako sam bila, na primjer, zatvorena s tvojim starim za vrijeme prosvjeda u Varšavskoj. Posvađala sam se s pola svog faksa i razočarala mnoge ljude iz vlastite struke za vrijeme blokade nastave 2009. Kad se približavaš tridesetoj vidiš da tvoji vršnjaci, pritom ne mislim na tebe, mene ili ljude s kojima se intenzivnije družimo, mi na neki način živimo u balonu…
… ne bih rekao da smo u balonu, vjerujem da smo poprilično involvirani…
… ma ne, ne, govorim o balonu u smislu životnih odluka jer, na primjer, družim s dvadeset i pet ljudi koji izlaze u Limb i samim time je moja vizija svijeta mnogo ružičastija od one kad upališ “Dnevnik“. Na faksu imaš tu fazu produženog djetinjstva gdje emotivno sazrijevaš, ali kad to razdoblje institucionalnog obrazovanja završi, kad zaista upravljaš vlastitim životom, tek onda skužiš koliko te cijeli sustav zaista priprema da se živi, ali zaista živi programirano. Možda će zvučati kao neko new age sranje, ali vidim koliko mojih vršnjaka živi u konstantnom strahu.
Koliko ti je onda zapravo bilo teško dati otkaz u struci? Imala si sreće zaposliti se unutar struke.
Paralelno ozbiljno furati dvije struke, raditi umjetnost kako bog zapovijeda i probijati vlastite granice s jednom probom u dva tjedna je sranje. Potrošilo me to baš svjetski. Nadalje, ako mislim dalje skladati i pisati suvisle stvari, moram čitati, moram slušati glazbu, ne mogu to raditi nakon osam sati rada u uredu. Isto to vrijedi za struku, ne mogu ja rast kao arhitekt ako ja na posao dolazim u potpunosti iscrpljena. Psihički je naporno šaltati se iz jednog filma u drugi. Čak ni da nisam dobila Porin dala bi otkaz, on je bio samo katalizator. Lako mi je bilo donijeti tu odluku ne samo zbog nekakve materijalne sigurnosti, nego zamisli taj horor da s četiri banke probudiš i misliš “a mogla sam“.
Nedavno si surađivala, zapravo, nastavljaš suradnju s glazbenim kolektivom Moskau. Dojmovi? Iskustva? Skupa ste nastupali u Vintage Industrial baru, nedavno si im snimala neke vokale za “My Body, My Way“, govorka se o zajedničkoj turneji…
Da, moguća je zajendička turneja na proljeće. Imaju taman dva mjesta u kombiju, tako da taman stanemo Zde (klavijaturist, op.a.) i ja. Meni je s Moskau sjajno. Moja je uloga proizvoditi nasumičnu buku na gitari i inim drugim instrumentima te povremeno pjevati sulude bek vokale koji to nisu, koji su nekad smetnja, nekad šumovi, a sad kad smo snimali “My Body, My Way“ je Ivan Grobenski skužio da on i ja imamo identičnu boju glasa.
To sam taman htio reći…
… totalno je suludo, ima neki .wav otvoren i ne zna tko je to pjevao i ne znam što to govori o meni i njemu. Meni je to sjajan kolektiv i jedan od rijetkih sastava koji funkcionira dobro na engleskom jeziku. Konceptualno mi drže vodu iako imaju sve predispozicije da ih nazoveš pretencioznima, a nisu. Jako, jako zanimljiv je to projekt. Mislim, da spada u kategoriju onih priča kako je bend slušalo deset ljudi, ali o kojima će se pisati i nakon, ne znam, sto godina.
Za kraj, s kim bi još voljela surađivati iz regije?
Sara: Teško mi je to reći. Jako se veselim recimo izlasku novog albuma benda Bitipatibi.
Dobro, ja bacim neki prijedlog ti reci da ili ne. Porto Morto?
Da, da.
Bitipatibi?
Da. Sad ću cijelo vrijeme govoriti da, pa ćeš reći Toni Cetinski pa ću morati reći ne.
M.O.R.T.?
Znaš šta? Možda i da.
Mislim, dobro si funkcionirala s Markom i Darkom pa eto…
… e, pa hvala ti. Surađivala sam i s Plastic Knives. Sve te suradnje su kul, ne bježim od njih, ali toliko se u zadnje vrijeme bavim samom sobom da bi me netko morao zvati da se to ostvari.
Valentino Bošković?
Bojim se da tu ne bih imala ništa za dodati, pa bolje ne.
Razgovor i boca vina bili su pri kraju. Uskoro nam se pridružuju maloprije spomenuti Grobenski, te Denis Katanec i Tena Rak (bubnjarka prerano upokojenog benda Vlasta Popić). Otvara se ona rakija. Bila je to dobra noć. Mislim da smo završili u Limbu, znate, ona birtija prekoputa FER-a. Konobarica nas je na kraju mmorala otjerati.
Autorica o albumima
Djeca (2013.)
Imam osjećaj da većina kritičara u osvrtu na zadnja dva albuma podsjećaju kako je “Djeca” bio srednjestrujaški pop rock album, gotovo kao da se trebam ispričavati što sva moja muzika od početka karijere nije imala najoštriju avangardnu notu. E pa ne pada mi napamet opravdavati se – “Djeca” je album iza kojeg i dalje 100% stojim. Da, naravno da sam u međuvremenu još sazrela, ali ovo je album koji je podario pjesme “U velikom stilu”, “Termopil”, “Bok” i “Djeca” – pjesme koje ću još godinama svirati na koncertima i nisu baš najlakše note.
Jesen (2014.)
Pjesme s albuma “Jesen” nastajale su u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Za oblikovanje novog zvuka presudno je bilo nekoliko faktora: odluka da klavijature dođu u bend, igranje sa loopovima te rad na predstavi “Mali čovjek želi preko crte” – na tom sam projektu naime surađivala sa producentom Konradom Mulvajem i sa njim surađujem do danas. Mini album/EP neočekivano je odjeknuo i doveo me do nekih nagrada koje su presudile odluci da mi glazba postane primarna profesija.
Tišina (2016.)
“Tišina” je najteži album i prvi album koji izdajem kao profesionalni glazbenik. Od skica i demo snimki do konačnog masteringa, album radim u strahovito intenzivnom životnom razdoblju. Prešla sam 30,000 kilometara, odradila sam sedamdeset koncerata, oprostila se na više razina od nekih najbližih ljudi i na pragu tridesete konačno stekla samopouzdanje kao umjetnik. Sve to pokušala beskompromisno unijeti u tih devet pjesama. Dala sam se u to potpuno – sada sam prvi put u situaciji da nemam gotove skice za idući materijal. Prvi puta stojim pred ponorom. I nije me strah.
