Jazz pijanist i skladatelj Vijay Iyer nastupit će 23. listopada u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, na trećem koncertu ovogodišnjeg festivala Jazz.hr/jesen što ga organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i KD Lisinski. Tom prigodom nastupit će sa svojim stalnim triom u kojem uz njega sviraju kontrabasist Stephan Crump i bubnjar Marcus Gilmore.
Fasciniranost Theloniusom Monkom
razgovarao: Davor Hrvoj
Iyer u Zagreb dolazi u trenutku kad je prema mišljenju mnogih kritičara postao vodećim svjetskim glazbenikom. Naime, kao izvođač, ali i skladatelj, dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada, a njegovi albumi na popisima raznih časopisa i portala zauzimaju prva mjesta. Međunarodna udruga jazz novinara 2010. proglasila ga je jazz umjetnikom godine, a 2012. i 2013. najboljim jazz pijanistom, dok su ga kritičari uglednog časopisa DownBeat prošle godine proglasili najboljim pijanistom i umjetnikom godine, njegov trio najboljim sastavom, a njegov CD “Accelerando” najboljim albumom.
Rođen 1971. u Rochesteru, u američkoj saveznoj državi New York, Iyer je u djetinjstvu petnaest godina učio svirati klasičnu violinu, ali usporedo je, kao samouk, svirao i glasovir. Budući da su mu roditelji indijski imigranti, od malena je slušao i proučavao indijsku klasičnu i religijsku glazbu. Nakon što je diplomirao matematiku i fiziku na sveučilištu Yale, doktorirao je fiziku na sveučilištu California.
Za jazz se zainteresirao još kao srednjoškolac. Tijekom karijere svirao je s vodećim glazbenicima suvremena i free jazza, među ostalima sa Steveom Colemanom, Roscom Mitchellom, Aminom Claudine Myers, Georgeom Lewisom i Oliverom Lakeom. Osim što nastupa i snima solo, vodi vlastiti trio, kvartet i kvintet.
Kao jazz pedagog aktivan je na nekoliko glazbenih škola: Manhattan School of Music, New York University, The New School, California Institute of the Arts, Columbia University, Harvard University, Berklee School of Music, University of California i School for Improvisational Music.
Manična depresija
Vijay Iyer se nadahnjuje skladateljima klasične glazbe: Ligetijem, Debussyjem i Bartokom, ali i drugim stilski različitim autorima te slavnim jazz pijanistima poput Dukea Ellingtona, McCoya Tynera, Andrewa Hilla i Theloniousa Monka čije živote i glazbene karijere studiozno proučava.Tijekom razgovora znatiželju mi je pobudila knjiga “Thelonious Monk – The Life and Times of an Original” Robina D. G. Kelleya, koju je Iyer otvorenu držao na stolu ispred sebe.
HFM: Zašto čitate upravo tu knjigu?
VI: To je jedino djelo te vrste. Prije nije bilo knjige koja tako detaljno opisuje Monkov život, niti autora koji ga je tako dobro istražio i dokumentirao. Budući da je Kelley imao pristup obitelji i obiteljskim arhivima, bili su mu dostupni podaci do kojih drugi proučavatelji Monkova života i karijere nisu mogli doći. To je sada potpuna priča. Čitajući je, mijenja se moje shvaćanje o Monku. Naime, prepričavaju se razne mitske priče o njemu. U većini njih opisan je kao ekscentrični genij. Da, uistinu je bio genij i ekscentričan umjetnik, ali i osoba koja je hodala ovim planetom. Jedan je od divova jazza koje držimo nedodirljivima jer su djelovali na izuzetno visokoj razini.
Čitajući knjigu, proučavam njegov život korak po korak, otkrivam kako je postao to što je bio, stječem drukčiju sliku o njemu. Sada ga doživljavam kao čovječniju osobu, baš kao što smo ti i ja, koja prolazi kroz brojne teškoće, ali istodobno i stvara blistavu karijeru.
HFM: Što vas je najviše fasciniralo?
VI: Na prvoj stranici Kelley govori o Monkovu četrdesetom rođendanu. Bilo je to 10. listopada 1957. Tada mu je doista dobro išlo. Slavio je rođendan svirajući u poznatome njujorškom klubu Five Spot koji je te večeri bio krcat. Iste je večeri jedan drugi pijanist s istim prezimenom – Julius Monk, zabavljač koji je pisao skladbe vješto udovoljavajući ukusu dobrostojećih malograđana ali, koji je bio jednako popularan – imao nastup u klubu Take Five. Klub je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, a taj je nastup kabaretskog tipa dobio dobre kritike. Zavirite li u popis sindikata glazbenika iz te godine, vidjet ćete njihova imena jedno do drugog. Premda su obojica bili slavni izvođači, međusobno se nisu poznavali, a ono čega nisu bili svjesni jest da je Juliusov pradjed posjedovao Theoloniousova pradjeda! Naime, robovi su prezime dobivali po vlasniku.
Ova knjiga stavlja Monkov život u povijesni kontekst. Donosi priče koje su pratile svekoliki njegov život, storije o tome kako su ga policajci pretukli, uznemiravali, bezrazložno zaustavljali, maltretirali u mračnoj uličici, oduzimali mu iskaznicu udruženja glazbenika… Oduzimanje iskaznice bila je rasistička praksa kako bi vlast zadržala nadzor nad jazz glazbenicima. Monkov život prikazan je kroz iskustvo američkog crnca. Pod tim mislim na njegovu životnu borbu koja uključuje i borbu s mentalnom bolešću. Naime, bolovao je od bipolarnog poremećaja, bolesti poznate i kao manična depresija.
Radikalna maštovitost
HFM: Poput Buda Powella?
VI: Powell je imao i druge, dublje probleme. Monk je odrastao u crnačkoj četvrti u zapadnom dijelu središnjeg Manhattana, znanoj kao San Juan Hill. Tu je živjelo mnogo Afroamerikanaca koji su došli iz raznih krajeva juga SAD-a. Monkova je obitelj u New York stigla s juga. Njegova je majka – samohrana majka troje djece – doselila u New York s djecom jer u Sjevernoj Karolini, gdje su prije živjeli, crnačka djeca nisu smjela pohađati srednju školu. Došla je u New York kako bi njezina djeca mogla steći redovitu srednjoškolsku izobrazbu. Kako bi preživjeli, prala je podove. Živjeli su u bijednoj, prometnoj crnačkoj četvrti, ali s nevjerojatnim osjećajem za zajedništvo. Tu je tada obitavalo pedeset posto osoba koje su se doselile s juga – svojevrsna migracija ljudi s juga na sjever u potrazi za boljim životom i mogućnošću izobrazbe. Ali, i dalje su živjeli u svojevrsnoj segregaciji jer se provodila sustavna rasna netolerancija. Kada, zahvaljujući ovoj knjizi, shvatimo što je Monk sve proživio, postajemo svjesni svega što ga je u umjetnosti nadahnjivalo.
HFM: Monk nije jedini pijanist koji vas nadahnjuje, Primjerice, svirate blues posvećen Sun Ra. Zašto vam je on važan?
VI: Bio je pionir na mnogo načina. Njegova je vizija bila dublja od njegove glazbe. Nije bila riječ samo o sviranju lijepih pjesama. Bio je duhovna, domišljata, politički angažirana osoba. Da bi ostvario svoje zamisli, utemeljio je radikalnu organizaciju zasnovanu na socijalnim načelima. Stvorio je alternativnu strukturu za se i svoj ansambl i tako mu omogućio postojanje. Njegovi su nastupi bili teatralni, doimali su se luđačkima, ali u njima je bilo nešto prilično duboko, značajno za crnu Ameriku. Stvar je o usporednoj radikalnoj maštovitosti kroz ustrajavanje na tome da si netko tko nikako ne možeš biti, kroz stvaranje vlastita prostora u tome svijetu. Nevjerojatno je djelovati na tako radikalan način. Teško je vjerovati da je netko takav ikada postojao. Imamo sreću što je dokumentirano mnogo od onoga što je u karijeri ostvario. Volim i njegov način sviranja glasovira. Čak i mnogi koji vole Sun Ra ne znaju dovoljno o njegovu načinu sviranja klavira. Često sam preslušavao njegove albume sa snimkama solo koncerata. Jedan je “St. Louis Blues”, a drugi “Sun Ra Solo Piano”. Postoji još nekoliko albuma, kao i solo izvedbe na albumima snimljenim s ansamblom. Dojmljivi su i filmovi poput “A Joyfull Noise” te solo djela za sintesajzer. Kao da je fizički bio stopljen sa sintesajzerom! Teško je zamisliti da je takvo što uopće moguće. Kad ga vidimo kako spušta ruke na klavijature, kako im približava svoje tijelo, kako ovladava njima, doima se potpuno organski i intuitivno. Nadahnjivalo me je gledati ga kako svira. Njegovi su nastupi bili veliko novo iskustvo svakome tko bi ih gledao. Tako nešto ne može se osjetiti slušanjem ploča. Nije bio popularan poput Michaela Jacksona, što je i logično jer je bio potpuno izvan ustaljena sustava.
Zvuk koji para krov dvorane
HFM: Što ste naučili od Roscoa Mitchella, koji je ukorijenjen u tradiciju, a svira suvremeno, sjajan je izvođač i skladatelj?
VI: Nevjerojatan je, neumoljiv umjetnik. Istinski umjetnik! Odvažan je, samouvjeren, metodičan, discipliniran, točan, čvrsto stoji iza svojih zamisli, kao improvizator je metodičan, oštar u formi djela, pedantan. Smiješno je što je poznat samo kao free jazz glazbenik, a ima brojne odlike suprotne načelima free jazza! Sjajan je skladatelj i vizionar. Strašno sam iskustvo doživio kad sam ga početkom 1990-ih, kao dvadesetogodišnjak, prvi put čuo. Svirao je solo. Poslije sam ga nekoliko puta slušao s Art Ensembleom of Chicago, u punoj postavi s Lesterom Bowiem i Josephom Jarmanom. Slušao sam ih nekoliko puta i bez Jarmana. Kad god sam ga slušao, ostavio je snažan dojam na me.
HFM: Kako procjenjujete njegov doprinos Art Ensembleu of Chicago?
VI: Art Ensemble of Chicago održavao je nevjerojatne nastupe. Svaki njegov koncert bio je čarolija, bez ostatka. No, Mitchell je doista bio poseban. Osim što su to bile dinamične multidimenzionalne izvedbe, ponekad, kad bi odlazio dalje od ostalih, rasparao bi krov dvorane. Bio je tako usredotočen, napet. Doimalo se kao da postiže višu razinu intenziteta. Kad bi svirao saksofon, prostorija bi se tresla. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Nakon njegovih izvedbi doimalo se da je nemoguće prodrijeti dublje u glazbu. Imao je neograničene sposobnosti, ludu kreativnost. Nevjerojatno! Sviranje s njim samo je produbilo to iskustvo. Zajednička turneja produbila je moje spoznaje o njemu, o tome kako razmišlja, što voli, što očekuje od ansambla, kako surađuje s glazbenicima iz ansambla. Doista nadahnjujuće.
HFM: Godinama surađujete s Amirijem Barakom. Kako vas nadahnjuje njegova poezija?
VI: Nevjerojatan je izvođač, iznimno važna osoba u povijesti glazbe, crnačkog aktivizma i književnosti. Njegov 75. rođendan proslavili smo nastupom u Schomburg Centeru u New York Cityju, centru za istraživanje crnačke kulture. Bio je to nevjerojatan događaj sa svirkama i raspravama. Začuđujuće je koliko je osoba iz raznih područja došlo čestitati mu rođendan, koliko ga cijene kao pisca, pjesnika, aktivista, kritičara i izvođača. Poštovanje su mu došle očitovati i mnogobrojne uvažene osobe sa svakog od tih područja. Govorili su o njegovu utjecaju na svako od njih. Čudesna je osoba. Njegovo značenje nije moguće ni približno egzaktno procijeniti. I dalje stvara sjajna djela.
Vijay Iyer dobio nagradu MacArthur “Genius” i postao redovni profesor na Harvardu
Uoči nastupa u Zagrebu, na festivalu Jazz.hr/jesen, slavni američki jazz glazbenik indijskog podrijetla, jedan od pedeset najutjecajnijih Indijaca u svijetu, koji je diplomirao matematiku i fiziku na Sveučilištu Yale te je doktorirao tehnologiju i umjetnost na Sveučilištu California, pijanist, skladatelj, producent i pisac Vijay Iyer je primio dvije sjajne vijesti. Postao je dobitnikom ugledne nagrade MacArthur “Genius” i postao je redovni profesor na Harvardu.
Kao novi profesor umjetnosti na Odjelu za glazbu Harvardskog sveučilišta, zasigurno će imati iznimno posjećena predavanja. Naime, osim što je sjajan glazbenik, Iyer na zanimljiv način promišlja glazbu. U razgovoru što ga je s njim vodio naš novinar Davor Hrvoj, Vijay Iyer je o svojem poimanju glazbe rekao: “Bit glazbe jest njezina univerzalnost. U svakoj vrsti glazbe svatko se može povezati jer ona uvijek sadrži neki vid ljudskog tijela u pokretu, ljudskog nastojanja, ljudske logike i ljudskih osjećaja. To su osnovni principi a ritmovi tijela su ritmovi koje prepoznajemo u glazbi – ritam hoda, disanja, govora. Kultura stvara samo specifičnosti. Pri skladanju me zanima – odvojeno od bilo kakvog religioznog osjećaja – pomicanje granica svijesti. To dovodi do kreiranja glazbe, posebice improvizirane glazbe, koja nekad nastaje kao rezultat vlastitih odluka, a ponekad može biti vođena drugim silama. Vidim sebe kako sjedim i promatram, pa se pitam tko promatra. – Ja!? – No, tko onda svira? – Također ja!? – Kad dostignete tu razinu svijesti da možete biti dijelom izvanjskoga svijeta postižete višu razinu svijesti o glazbi. Tada glazba postaje disciplina poput duhovne znanosti i vodi u tu vrstu svjesnosti. Primjerice, svirajući skladbu koja je nadahnuta izvantjelesnim iskustvom, želim se osloboditi svoga tijela.”
