Airbourne
No Guts. No Glory.
(Roadrunner)
AC/DC se znaju krivo klasificirati kao heavy metal, mnogo bi bliža definicija bila hard rock, žanrovski i pojmovno bi zbog svoje repetitivnosti mogao biti sveden pod boogie. Oni će sami uvijek tvrditi da AC/DC sviraju samo rock’n’roll. Ako je tako, onda je to unikatna vrsta r’n’r-a bazirana na jednostavnim čvrstim rifovima, bez mnogo eksperimenata i eskapada, ali po formuli koja pali već 37 godina u njihovom slučaju. Oni i dalje pune stadione, sve rjeđi album dobro prihvaćeni iako se uvijek konstatira da je novo jedino to da nema ništa novog i da je formula i dalje neodoljiva. Unatoč njihovoj dugovječnosti i neospornom utjecaju, “zamjenskih” bendova donedavno nije bilo.
A onda je u par posljednjih godina njihov duh ponovno pušten iz boce s istih geografskih širina. Datsunsi s Novog Zelanda, pa Jet iz Australije sa svojim su nastupnim albumima prihvaćeni odlično i od kritike i od publike, no njihov je izričaj bio nešto moderniji i više indie. Onda su se pojavili Australci Wolfmother čiji je odmak od bezvremenskog AC/DC boogiea bio već mnogo manji. Pred koju godinu, dakako opet iz Australije, eter su proparali Airbourne za koje se mirne duše može reći da su najbezočniji mogući plagijat AC/DC zvuka. Od vještog oponašanja igara Gibsona braće Young, sinkopiranih bubnjarskih dionica u uvodima ravnolinijskih hard rock pjesama, glasa na pola puta između prvog, neprežaljenog pjevača AC/DC Bona Scotta, i njegovog nasljednika Briana Johnsona, Airbourne su pljunuta kopija velikih uzora. I najzanimljivije od svega, po drugi put zaredom, sve osim priznanja da zvuče jednako uzbudljivo, bilo bi nezasluženo nipodaštavanje.
Airbourne imaju nos za jednostavnu i efektnu melodiju, talent da izbjegnu zamke preproduciranosti i hard rock kiča. Imaju i nešto što rutineri AC/DC nemaju već dugo; mladost i svu pozitivnu ludost koju ona podrazumijeva. Energiju prije svega, adrenalin koji ih goni i instinkt da u ponekad ubace u brzinu više. Joel O’Keeffe s dugom kovrčavom čupom koja skriva zgodnu njušku nalik na Pata Casha – starog australskog teniskog asa s rockerskim sklonostima – ima odlike karizmatske glazbene zvijezde i neće biti čudo da Airbourne kao bezobrazni plagijatori ipak uspiju postati veliki.
No Guts No Glory, drugi album benda u karijeri, ne nudi baš ništa revolucionarno, samo dobri stari rock’n’roll s vrućim rifovima i frenetičnim ritmom. Da ne seciramo pjesmu po pjesmu, dovoljno je reći da je to AC/DC album iz Back In Black faze koji nikad nije snimljen. I kad se odmiču od tih obrazaca Airbourne u bržim pjesmama opet oponašaju kao u slučaju “Raise The Flag”. Ona u instrumentalnom dijelu zvuči kao rani demo “2 Minutes To Midnight” još jednih idola braće O’Keeffe i društva, Iron Maiden. AC/DC su neprikosnovene legende i na zadovoljstvo milijuna fanova širom svijeta odbijaju umrijeti. No, ako dosad i nisu imali kome ostaviti palicu, s pojavom sunarodnjaka Airbourne mogu mirne duše u penziju. Oni su najbolji zamislivi klonovi.
