Kulerska preciznost između rocka i jazza
Duša Rolling Stonesa… istinski engleski džentlmen…i po mnogočemu (uključujući stil odijevanja, dakako) najelegantniji rock bubnjar svoje generacije…Charlie Watts sve je to, ali i mnogo, mnogo više.
Kad nas je 24. kolovoza napustio bubnjar Stonesa, vijest je odjeknula iznimno bolno, ne samo među okorjelim obožavateljima grupe koja još od konca šezdesetih nastupa pod prastarom zastavom “najboljeg rock and roll benda na svijetu”. Začudo, taj je slogan, unatoč sarkastičnim opaskama na račun njihove starosti i očigledne kolektivne neuništivosti, i danas zadržao barem dio relevantnosti, dijelom i zbog činjenice da je konkurencija sve tanja, ali i zbog toga što rock glazba konstantno, godinama, gubi nekadašnju dominantnu poziciju na suvremenoj popkulturnoj mapi.
Tražimo li jedan od ključnih razloga njihovu opstanku, odmah se valja zaustaviti kod Charlieja Wattsa, koji im se priključio posljednji, početkom 1963. nakon šestomjesečnog premišljanja – uvijek je bio oprezan. Za razliku od od ostatka te mlade, samouvjerene, arogantne ekipe koja je usred Londona, po svaku cijenu, odlučila promovirati američki blues u vrijeme kad nitko nije znao ima li taj žanr u Engleskoj ikakve potencijalne publike, dakle za razliku od Briana Jonesa (njihova pokretača), Micka Jaggera, Keitha Richardsa i Billa Wymana, Charlie je imao kakav takav “građanski” posao. Bio je grafički dizajner, ali je već tada napredovao dovoljno za angažman u postavi grupe Blues Incorporated, koju je pokrenuo utemeljitelj britanskog bluesa Alexis Korner.
Ondje, u dimu i gužvi malih pozornica, a osobito u Ealing Jazz Clubu gdje se “svakog tjedna okupljala ekipa zaluđena rhythm and bluesom” i gdje su se svi blues-fanatici miješali u različitim konfiguracijama, Watts je upoznao okosnicu budućih Stonesa.
No, Charlie se izdvajao iz gomile od samoga početka…
Punim i pravim imenom Charles Robert Watts, rođen je 2. lipnja 1941. u Wembleyu, u sjeverozapadnom Londonu, odrastajući u kvartu uništenom nacističkim bombama. Odmah je bilo očito da mladi Charlie naginje umjetničkim profesijama. Obrazovao se za grafičkog dizajnera, a upravo zahvaljujući iskustvu na tom polju, Watts će (zajedno s Jaggerom) sudjelovati u kreiranju pozornica za velike turneje Stonesa. No njegova prva i prava ljubav bila je i ostala glazba. Prvi komplet bubnjeva roditelji su mu poklonili kad mu je bilo 14 godina i od tada ništa ga nije moglo zaustaviti. No za razliku od ostalih, koji su se napajali na izvorima bluesa (ili rhythm and bluesa, ovisi kako tu ‘vražju’ glazbu volite nazvati), Watts se od prvoga dana smatrao džezerom. Zaljubio se u bebop, u Charlieja Parkera, Theloniousa Monka i ostale, uključujući cool-jazz saksofonista Gerryja Mulligana – fascinirao ga je njegov bubnjar Chico Hamilton. Učio je od najboljih.
“Bože, silno bismo voljeli da se možemo dokopati onog Charlieja Wattsa, samo kad bismo ga mogli platiti”, prisjeća se Richards u autobiografiji ‘Život’. “Jer, svi smo Charlieja smatrali bogomdanim bubnjarom, pa se Stu (Ian Stewart, pijanist benda u nastajanju, op. a.) počeo raspitivati za njega. Charlie je rekao da je zainteresiran za svaku gažu, ali da mu treba novac za prijevoz bubnjeva. Rekao mu je još da ga kontaktira ako mu može osigurati dvije gaže na tjedan, da će u tom slučaju svakako prihvatiti posao.”
I prihvatio ga je. Od veljače 1963. zasvirao je kao permanentni član Stonesa, i u njihov drski energičan, odmetnički rhythm and blues unio reda. U zvučnu sliku usadio je ritmički fokus precizan kao švicarski sat. Pridruživanjem Rolling Stonesima Watts se morao odreći dijela svojeg džezerskog čistunstva, pa je u tu svrhu počeo izučavati električni blues Jimmyja Reeda, a osobito tehniku Reedova bubnjara Earlea Phillipsa. Watts je bio sve što najistaknutiji bubnjarski virtuozi nisu bili: suzdržan, odmjeren, nerijetko suptilan i rafiniran, ali uvijek postojan i čvrst poput stijene. Poput većine samoukih instrumentalista njegova je izvedba krajnje originalna. U rock i blues okvire ugradio je i razvio vokabular jazza, ali sve to činio je isključivo u funkciji pojedine pjesme. “Uvijek sam se smatrao dijelom grupe, uvijek sam želio svirati u bendu”, stalno je ponavljao, a izvedbu je doživljavao kao čin zajedničkog timskog rada. Bubnjarski solo? Takve ga stvari nisu zanimale.
Gledajući evoluciju Stonesa, lako je uočiti doprinose svih članova. Lako je zapaziti multiinstrumentalističke vještine Briana Jonesa, ili fluidni gitaristički stil Micka Taylora (najboljeg instrumentalista kojeg su imali), pa i boemski “nemar” Ronnieja Wooda. Sve to na određeni je način oblikovalo estetiku Stonesa. Ali u fokusu su uvijek bile Wattsove palice. Dovoljno se prisjetiti spektakularne nonšalancije u “Honky Tonk Women”, metronomske preciznosti u “Time Waits For No One”, ili pak hipnotičkih ritmičkih udara u “Paint It, Black”. Dodamo li tome “sinkopiranu fluentnost” u jazzom inficiranoj “Can’t You Hear Me Knocking”, ili neobičnu, ljuljajuću ritmičku strukturu u “Loving Cup” i “Tumbling Dice”, dobit ćemo tek dio beskrajnog niza Wattsovih vrhunskih dosega.
Bez bubnjara njegova kova teško je, skoro nemoguće, ostvariti ugođaj sveopće apokalipse u epohalnim temama “Gimme Shelter” ili “Jumping Jack Flash”. Uspostavio je savršenu sviračku kemiju s bas-dionicama nikad dovoljno priznatog Billa Wymana. Ta će kemija, uz dodatak Richardsovih rifova, ubrzo proizvesti najraskalašeniji ritamski stroj u rocku, što je širom otvaralo vrata Micku Jaggeru, isturenoj figuri koja je (kako je to sročio kritičar Nick Coleman) “pjevala i plesala utjelovljujući svu tamu i požudu šezdesetih”.
Od početaka do kraja karijere Watts je svirao na nevelikom, skromnom bubnjarskom setu. I na toj skromnoj opremi uspijevalo mu je, unatoč tome (ili možda baš zbog toga) izvoditi sviračke trikove koji su mu osigurali mjesto među najboljima. Proizvodio je mala čuda koja se primjećuju tek ako na trenutak svjesno zanemarite ekspresivne Jaggerove vokale i reske Keithove rifove i ako malo pažljivije osluhnete Charliejev bubanj.
U gotovo svim ozbiljnijim osvrtima u povodu njegova odlaska kritičari ističu činjenicu da za razliku od Johna Bohnama iz Led Zeppelina, ili pak Keitha Moona (iz The Who), Watts nikada nije bio razoran virtuoz na svojem instrumentu. I to mu se, dakako, može uzeti kao glavna vrlina. Inteligentan i prilagodljiv, svirao je neopterećen potrebom za suvišnim ukrasima, bez isticanja i ekscesa, s mjerom i ukusom. U sve čega se dotaknuo, utkao je vlastiti pečat – najprije u blues i rhythm and blues, a kasnije (povremeno) u country, folk, južnoameričke stilizacije, u reggae i disco – ustvari, posebnu vrstu disca pomiješanog s rhythm and bluesom i rockom, ili soulom i funkom, poput onoga u “Miss You” i naslovnoj temi ploče “Emotional Rescue”.
Evo što o Wattsovom bubnjarskom stilu kaže Keith Richards: “Da nije bilo Charlieja, ne bi mi nikada pošlo za rukom proširiti vidike, i razviti se. Kod njega je najvažnije što ima sjajan osjećaj. Uvijek ga je imao. Njegov je način sviranja protkan izrazitom osobnošću i profinjenošću. Pogledate li veličinu njegova kompleta bubnjeva, komična je u usporedbi sa svim onim čime se služi većina današnjih bubnjara, koji imaju cijele utvrde od bubnjeva, silnu baražu bubnjeva. Da bi izveo sve što treba, Charlieju je dovoljan tek jedan klasični komplet bubnjeva. Ništa pretenciozno. No ipak, kad ga slušate, ničega tu ne nedostaje. Svira s dozom humora, obožavam promatrati što pritom čini njegovo stopalo. U načinu na koji on razvlači ritam i u onome što mi sviramo povrh njega krije se tajna specifičnog zvuka Stonesa. Charlie je u osnovi jazz bubnjar, što znači da je i ostatak benda na neki način jazz bend. Može se usporediti i mjeriti s najboljim bubnjarima, Elvinom Jonesom i Phillyjem Joeom Jonesom. Posjeduje taj osjećaj, tu ležernost, i vrlo je ekonomičan u načinu sviranja.”
I naravno, uvijek je, prisjetimo se, bio usredotočen na misao da u svemu sudjeluje kao dio cjeline u kojoj su svi bitni; Stonesi su vjerojatno jedini sastav u povijesti rocka u kojemu se i jedan klasični, tipični solist (Mick Taylor) našao u poziciji diskretno povučenog igrača. Taylorov se golemi doprinos njihovu zvuku u najkreativnijem razdoblju od 1969. do ’74. ne čuje odmah i na prvu, ali je tu, prisutan, nezaobilazan. Slična je priča i s Wattsom. Rock bend? To je “mali, čaroban, nedodirljivi svijet” o kojemu govori “Human Riff”, to je skupni napor grupe ljudi vođene istim ciljem prastarom, romantičnom idejom “svi za jednog, jedan za sve”.
Na obje najbitnije razine, instrumentalističkoj i ljudskoj, Watts je odigrao kohezivnu ulogu, kao čovjek kojeg su sve, katkad zaraćene strane (a znamo tko su one), podjednako respektirale. Ionako mentalno odmaknut od rock-cirkusa koji ga je okruživao, Charlie je rijetko gubio živce, teško ga se moglo izbaciti iz ravnoteže. Kad se bi se takvo što i dogodilo, ostalo bi upamćeno. Često se navodi incident u hotelskoj sobi u Amsterdamu, potkraj 1984., kad su se članovi benda okupili radi nekakvog poslovnog dogovora. Nakon povratka iz provoda s Richardsom, u gluho doba noći (ili jutra), pripiti Jagger iz svoje sobe nazvao je Wattsa, neoprezno ga pozdravivši rečenicom: “Hej, gdje je moj bubnjar?” Charlie nije odgovorio. Mirno je spustio slušalicu, odjenuo najbolje odijelo i cipele, obrijao se i sredio, uputio se u Jaggerovu sobu i rekao pjevaču: “Da me više nikada nisi nazvao svojim bubnjarem. Ti si moj pjevač!“. Potom je odalamio Micka tako snažno da se ovaj, prema riječima svjedoka, zamalo stropoštao kroz prozor, u amsterdamski kanal.
No, taj je incident iznimka u životu jedne od najstaloženijih osobnosti u povijesti rock and rolla. Odan Stonesima od početka do kraja, ostao je vjeran i vlastitoj supruzi Shirley koju je oženio 1964., pa u njihovu slučaju doista možemo govoriti o najduljem braku u rock and rollu.
Ostao je vjeran i svojim jazz ishodištima, pa je paralelno s radom u Stonesima razvio džezističku karijeru. Nekoliko albuma potpisao je s vlastitim Charlie Watts kvintetom, a jedan – i to onaj nastupni – objavio je 1986. pod nazivom The Charlie Watts Orchestra: Live at Fulham Town Hall. Godine 2004. izdao je i album Watts At Scott’s predvodeći još jednu, širu postavu: The Charlie Watts Tentet. Godine 2017. ostvario je suradnju s jazz orkestrom danskog nacionalnog radija koja je 2017. dokumentirana na albumu Charlie Watts Meets The Danish Radio Big Band.
U njegovoj biografiji ostaje zabilježeno da ga je časopis Rolling Stone smjestio na 12. poziciju najboljih rock bubnjara svih vremena, kao i to da ga utjecajni njujorški glazbeni kritičar Robert Christgau smatra najboljim rock bubnjarom. No, tu se nije teško složiti. Pokušavajući u nedavnom radijskom intervjuu pojasniti zbog čega je Wattsa naprosto nemoguće imitirati (“možete samo pokušati, ali nećete zvučati isto”), Stewart Copeland iz trija Police Wattsa također smješta u sam vrh, ondje gdje su Neil Peart, John Bonham i Buddy Rich. Wattsovim odlaskom ostali smo bez jednog od najvećih, u to nema sumnje.
