Ariel Pink
Dedicated to Bobby Jameson
(Mexican Summer; 2017.)
Priča Roberta Jamesona jedna je u nizu priča o Kaliforniji šezdesetih, o zlatnoj muzičkoj mašineriji koja je nemilosrdno gutala i pljuvala one koji se ne bi uspjeli snaći. Početkom šezdesetih Roberta Jamesona reklamirali su i hypeali kao sljedeću veliku stvar i zvijezdu stoljeća.
U tom vremenskom prozoru nastupa i kao predgrupa Beach Boysima, Chubbyju Checkeru te se odbija pridružiti Monkeesima. Ubrzo mu je, doduše, slava počela hlapiti te je uskoro ostao bez novaca i spavao ili na ulici ili, ako bi mu se gospa Fortuna osmjehnula, kod nekoga na kauču.
1965. objavljuje “Songs of Protest and Anti-Protest” koja nije bogznašto komercijalno promovirana ili uspješna, ali tijekom godina stječe kultni status. Neko vrijeme surađuje s članovima Crazy Horsea i Frankom Zappom te nakon još dva albuma nestaje iz svijeta glazbe. Ostatak života obilježen mu je alkoholizmom, pretjerivanjem s raznim ilegalnim supstancama te nastojanjem da mu diskografska kuća isplati tantijeme. Umire u izolaciji 2015. što je nevjerojatno s obzirom na život koji je vodio. Dan-danas ostaje zapamćen kao jedan od bisera šezdesetih kojeg su nažalost tek rijetki doživjeli.
Nije, dakle, čudo da je Robert Jameson utjecao na još jednog kalifornijskog ekscentrika, Ariela Marcusa Rosenberga, poznatijeg pod imenom Ariel Pink. Ariel se ranih nultih etablirao kao jedno od vodećih imena u lo-fiju i snovitom, ponekad gotičarskom popu. U mladosti je radio u trgovini s pločama, tako da je preslušavao više-manje sve od Jackson 5 do The Cure i gotovo pa neslušljivog death metala. “Dedicated to Bobby Jameson” (koji je očito posvećen Robertu Jamesonu) jedan je od prijemčivijih Pinkovih albuma, iako mu pisanje pitkih pop pjesama nikada nije bio problem. Od slatke goth pop “Feels Like Heaven” koja klizi negdje između The Smiths i The Cure (za koje Ariel kaže da su mu jedan od omiljenih bendova) do pop bombona “Bubblegum Dreams” ili spore, osjećajne “Another Weekend”, Ariel demonstrira da nije izgubio smisao za pamtljivu melodiju.
S druge strane, tu su nasrtaji syntha na “Time to Meet Your God” i repetitivna, gotovo pa hipnotična “Time to Live” gdje vokalna dionica na početku strofe neodoljivo podsjeća na “Video Killed the Radio Star” od Bugglesa. Naslovna, “Dedicated to Bobby Jameson”, priziva duh Kalifornije u vidu harmoniziranja, orgulja a la the Doors i uvjerljivo najjačeg, najzaraznijeg refrena na albumu. Ariel Pink nanovo izdaje svoj suludi kolaž koji vas ne može ne oduševiti.
