Avishai Cohen
1970
(Sony, 2017)
Premda ga je renomirani časopis Downbeat nazvao jazz talentom globalnih proporcija, izraelski kontrabasist, aranžer, skladatelj i povremeni pjevač Avishai Cohen nadilazi tako usku žanrovsku kategorizaciju. Sadržaj njegovih ostvarenja, ovisno o stvaralačkoj etapi, rezultat je autorovih istraživanja tradicionalnog nasljeđa, raznih klasičnih formi, a katkada i popularne glazbe u užem smislu pojma.
Njegove formativne godine umnogome je odredila činjenica da je odrastao u multikulturalnom okružju, u obitelji sa španjolskim, grčkim i poljskim korijenima. Pravi zamah njegova karijera dobiva početkom 1990-ih, preseljenjem u New York, gdje je studirao na konzervatoriju The New School for Jazz and Contemporary Music, zajedno s Bradom Mehldauom i drugim mladim jazz talentima.
U to vrijeme njegov instrumentalistički dar primjećuje slavni pijanist Chick Corea, koji ga poziva u vlastiti sastav. S Coreom surađuje u raznim postavama, svira i s drugim glazbenicima i orkestrima, a od konca devedesetih razvija i samostalnu karijeru.
Njegov novi album naslovljen je po autorovoj godini rođenja, 1970, no tome valja dodati i činjenicu da su 1970-te njegovo omiljeno razdoblje u popularnoj glazbi. Dominirajući ugođaj novih pjesama odražava i tu činjenicu. Iako ga (kao u slučaju svih ostvarenja) odlikuje vrhunska instrumentalistička izvedba, 1970 je sazdan na vokalnim temeljima, na Cohenovom “toplom baritonu” koji suvereno vlada područjem omeđenim tradicionalnim i autorskim pjesmama od kojih su neke prožete funkom, druge klasičnim soulom i latino ritmu, dok su treće ukorijenjene u sefardskoj kulturi.
U jednakom omjeru rezultat vraćanja duga izraelskom folk nasljeđu kao i angloameričkoj pop tradiciji, 1970 se tek u najširem smislu može označiti terminom jazz. Naime, lako se složiti s ocjenom jednog recenzenta da ono ispunjava definiciju jazza upravo u smislu posvemašnje otvorenosti. Ta se otvorenost ispoljava u svim smjerovima i na svim razinama – geografskoj, stilskoj i kronološkoj. “Song Of Hope” jedna je od najradiofoničnijih “pametnih” pjesama ove godine, a remake klasika “For No One” dostojan je McCartneyeva originala s LP-a Revolver. Ostatak je više nego pristojan dokaz Cohenove svestranosti i kontinuirane ambicije u procesu širenja vlastitog polja djelovanja.
