Svemirko
Vanilija
(više manje zauvijek; 2017.)
Glazbena etiketa više-manje zauvijek (osnovana u lipnju 2016.) u svom mission statementu kaže kako im je cilj promovirati izvanredne i recentne glazbenice, glazbenike i bendove te zadovoljiti glazbene kužiste, ali i educirati ljude o tome koliko je bitna muzika opjevana na materinjem jeziku.
Trenutno imaju potpisano ukupno tri izvođača, i svaki je od njih poprilično dobar i na ovaj ili onaj način pomalo off. Crvi su alt-rock sastav koji svoje utjecaje crpi iz manje-više američkog alt-rocka devedesetih, Luul je psihodelijom, shoegazom i dream popom natopljen projekt Ivana Lulića, a Svemirko (alias Marka Vukovića, drugi aliasi su mu Nikonar i Kimekai) je vjerojatno najbolji izvođač kojeg etiketa trenutno ima potpisanog.Javnosti se ukazuje 2015. pjesmom “Zbogom Proleteri” koja je bila negdje između Olivera Mandića i ostalog jugoslavenskog synthpopa i Idola. Zaista, da nimalo ne poznajete kontekst, bili biste uvjereni da je riječ o osamdesetima i periodu bratstva, jedinstva i funkcionalnog glazbenog izdavaštva.
Na prvom albumu, “Vanilija”, nastavlja u pravcu koji je sa “Zbogom Proleteri” najavio. Album je prepun prštavih, žuborećih syntheva, fino isprepletenih gitara i snenih, sjetnih vokalnih dionica, a uz navedene utjecaje osjeti se ponešto chillwavea i neo-psihodelije u vidu Wild Nothings, Tame Impala i bodulskih drugova iz benda Valentino Bošković. Album otvara “Žena od vanilije”, plesna mid-tempo kompozicija u kojoj autor vabi za stanovitom dragom koja će ga spasiti. Sljedeća, “Miris grada”, vrvi melankoličnim urbanim prizorima gdje je ključan stih: “miris grada/miriši na samoću”. Cijeli album prožet je takvom atmosferom koja bi idealno pristajala filmu o mladima koji životare i žive od izlaska do izlaska. “Tajne svemira” predstavlja apsolutni vrhunac albuma. Riječ je o nevjerojatno zaraznoj pjesmi koja spada u kategoriju indie ljetnog hita. “Vrati mi se još jedanput” će natjerati gotovo svakoga da pleše i da se pravi kako je pjesma o njemu/njoj, dok je “Sa svog balkona” možda najatmosferičnija od svih pjesama gdje u sridu pogađa stihovima: “dok pijem pod okriljem mraka na uglu kod parka/ja tebi se nadam.” To je, složit ćete se, jedna od kvintesencijalnih zagrebačkih scena.
“Vanilija” je uspjeh u svakom smislu. Pitka, pametna, plesna i atmosferična ploča, jednako pogodna za ples, after i solo preslušavanje.
