3CD Playlist Plus
{etRating 3.5}
Geffen/Aquarius
Prvu pjesmu snimio je ravno prije 60 godina i još je tu, ne samo živ nego jednako aktivan kao i kad je bio trostruku mlađi. BB King možda u bluesu i nije imao hitove na razini opće kulture, osim možda «The Thrill Is Gone», no njegov je utjecaj – prije svega kao gitarista – kroz desetljeća nemjerljiv. On ga nije svirao, on je doslovno govorio kroz svoj Gibson ES-335, polušuplju električnu gitaru, koju su po narudžbi kasnije u Gibsonu za njega radili pod imenom Lucille. BB King je imao, recimo to tako, neurednu diskografiju, ne pamti ga se po albumima, već po singlovima i živim nastupima. Tim više ovaj trostruku presjek karijere ima smisla jer je pun snimki živih nastupa (od koncerata s Bobby Blandom do vlastite verzije «When Love Comes To Town» koju je Bono napisao njemu u čast), singlova i stvari koje je teško iskopati u njegovoj ostavštini u moru LP-a i kompilacija. Generalno, 36 pjesama pokriva razdoblje od kraja pedesetih do početka osamdesetih, do kad je BB King bio redovit u studiju. Njegov sofisticirani blues, nikad minimalistički i sirov, uvijek potpomognut bogatom zvučnom pozadinom big banda ili čak klasičnog orkestra bio je jednako udaljen od opozitnih polova – oštrine Muddy Watersa i zvuka njegovog omiljenog pjevača Franka Sinatre. Bio je u sredini, poseban i neponovljiv. Kroz desetljeća nije se mijenjao mnogo, od bluesa prema R&B-u i nazad, povremeno i prema čvršćem soulu, pa ponekad podsjeća na neke zaboravljene, ali jake igrače iz tog žanra, Clarenecea Cartera ili Billa Whitersa. Dosljednost može biti jaka strana, no na presjeku karijere poput ovog može se na trenutke pretvoriti u včlastitu suprotnost. Ponekad se čini da imamo posla jednom pjesmom u desecima varijacija.
Jura Matić
