Bill Callahan
Rough Travel For A Rare Thing
(Drag City / Domino)
Nastup Smoga, to jest Billa Callahana samog s gitarom, u zagrebačkom KSET-u prije osam godina ostao je u sjećanju kao jedan od najdepresivnijih koncerata viđenih u tom kultnom klubu, ali i jedan od najhipnotičkijih.
Oboružan monotonim, ali uhu ugodnim baritonom, Callahan je uz pratnju repetitivnog pikanja po crvenom Fenderu Mustangu širio među dvjestotinjak posjetitelja nešto između melankolije i depresije. Doduše, ako se čitaju njegovi intervjui, vrlo se brzo shvati da često morbidni tekstovi nisu ništa drugo doli crni humor koji u suradnji s neemotivnošću glasa odaje krivi dojam da pred sobom imamo čovjeka koji guta dvostruke doze antidepresiva. I s njegovim prvim albumom uživo stvari se u međuvremenu nisu mijenjale bitno, definitivno ne zvuči kao neka oda radosti, no sjetna atmosfera, akordi koje se uglavnom stalno okreću ukrug i ta neobična dikcija i vokalne afektacije uvlače slušatelja u čudan sanjivi svijet, djeluju uznemirujuće i ugodno u isto vrijeme.
Callahan je dosad snimio 13 albuma (prvih 11 pod imenom Smog) i od lo-fi autora poznatog po dekonstrukciji melodije, evoluirao do vrlo uglađenog alt. countrya i avangardnog folka. Uživo, u malom klubu u Melbourneu, njegova se družina, sačinjena od bubnjara, basista, tri violinista i njegovu (uglavnom akustične) gitare ukazala u još rustikalnijem izdanju negoli smo to navikli na studijskim snimkama. Album je snimljen savršeno, audifilski izazovno, i uz visoko umijeće glazbenika, profinjeno uho snimatelja i sreća hvatanja pravog trenutka učinili su ovu snimki dinamički živom i prirodno iskričavom.
Callahan se fokusirao na posljednji album pod imenom Smog “A River Ain’t Too Much To Love” iz 2005., s nekoliko izleta u starije dane, uključujući tu i hit “Cold-Blooded Old Times“ s jednog od najcjenjenijih djela iz kataloga, albuma Knock Knock. Izvanredno je uspjela tiha, narativna “Our Anniversary” s jednostavnom, neodoljivim gitarskom pozadinom u vidu stalnog okretanja istih akorda. “Diamond Dancer” u punoj orkestraciji s čvrstom bas linijom u ritmu koračnice nešto je najživlje što se od Callahana moglo ikad čuti. Tu se približio ordinarnijim formama kvalitetne americane, Oberstu, pa i Ryanu Adamsu, ali samo instrumentalno. Koliko god glazba na momente uzleti, Bill Callahan se ne “uzbuđuje” – neobični bariton uvijek ostaje monoton.
Unikatan i nepopravljivo odan unutarnjem glasu da teše po svome, Bill Callahan je i uživo dokazao da je i dalje jedna od najvrjednijih, najbolje čuvanih tajni američke glazbe u posljednjih 15 godina. Redu svojeglavosti vezanih uz Callahana pripada i činjenica da album nije nabavljiv u CD izdanju, već samo u MP3 i FLAC digitalnoj kompresiji, te kao dvostruki LP kojeg se preko eBaya može nabaviti za dvadesetak američkih dolara. S obzirom što je na vinilu, isplati se.
