Black Kids
Partie Traumatic
(AlmostGold Recordings / Columbia, 2008)
Kad se glazba “crnih klinaca” rastavi na sastavne faktore izgleda da to u praksi ne može funkcionirati dobro. Naime, zamislite pjevača s glasom Roberta Smitha, jednako zastupljen ženski dvoglas s reminiscencijom na zaboravljeni djevojački bend Bananarama, jeftinu elektroniku koju su valjda zadnji upotrijebili Giorgio Moroder i onaj tip iz Human League u soundtracku za “Electric Dreams”. I onda povrh svega toga malo tvrđa wah-wah gitara. Za divno čudo, u praksi se ovi nespojivi elementi slažu izvrsno. Onako generalno Black Kids su najbliži Hot Hot Heat, vrlo poletnom i zabavnom kanadskom indie-disco bendu. Osim što su mnogo zabavniji.
Black Kids i nisu tako crni kao što im ime sugerira. Bend predvodi crni klinac Reggie Youngblood s licem mladog Michaela Jacksona i afro-frizurom, na jednoj Korg klavijaturi (otud dolaze oni Human Leauge tonovi) je njegova sestra sestra Ali, koja tendira ka Missy Elliott po figuri, druga je (bijela) djevojka na drugom Korgu ili nečem sličnom, dvije (bijele) college njuške su ritam sekcija, što razbija famu o tome da crncima pripada ritam a bijelcima sve ostalo. Iako bi se našlo signifikantnih iznimaka, od Booker T And The MG’s i Hendrixovog pratećeg benda nadalje. Kao što nemaju rasnih predrasuda, tako nemaju ni glazbenih.
Operirani od bilo kakve ortodoksnosti na “Partie Traumatic” poigrali su se naoko banalnim glazbenim rješenjima, često na rubu kiča, ali je materijal toliko nadahnut, dječački razigran i nevino šarolik da jednostavno brzo razoružaju sumnjičave uši i centar za glazbu u mozgu. Ako to uopće postoji. Kad krene recimo, “Listen To Your Body Tonight” u prilično ozbiljnom new-wave revival stilu, pa se tamo negdje već u 17 sekundi pretvori u nevjerojatno ljepljiv funky refren s dva slatka ženska vokala, budite sigurni da stvar nećete lako potjerati iz glave. Petorka iz Jacksonvillea, Florida nije od onih čija glazba uđe na jedno uho i izađe na drugo bez zadržavanja. Pjesme imaju snažan karakter i poslije par slušanja hvatate se kako ih fućkate pod tušem ili već negdje. Treba svakako napomenuti da se s ovom ekipom ponovila ista stvar kao s gomilom američkih bendova s boljom prođom u Velikoj Britaniji i ostatku Europe negoli u Americi. Album je i snimljen u Engleskoj, producentski je posao više nego solidno odradio Bernard Butler, bivši gitarist Suede, iako njegov background nikako ne odgovara ovoj veseloj indie-pop priči. Dok su s albumom u Britaniji dogurali do petog mjesta i s prvim singlom “I’m Not Gonna Teach Your Boyfriend How To Dance With You” do 11., u Americi su posvemašnja nepoznanica, a tako bi moglo i ostati.
Uza sav komercijalni potencijal koji skrivaju u svojoj glazbi, za Black Kids široke narodne mase nisu spremne. Ili kao što bi se u nas reklo “nije žvaka za (svakog) seljaka”.
