The Verve
Forth
(Parlophone / EMI, 2008)
Za početak jedna gonzo novinarska priča. Prije ravno 15 godina na ljubljanskim Križankama američki alternativci povezivani s tada aktualnim grungeom Smashing Pumpkins predstavljali su tek izašli genijalni dvostruki album Siamese Dream. Valjda i zato što su u Europi bili povezani preko zajedničke diskografske kuće, sa sobom su kao predgrupu vodili kod nas tada relativno nepoznatu skupinu Verve. Poslije cjelodnevnog avanturističkog stopiranja od Karlovca do Ljubljane i čekanja satisfakcije u vidu adrenalinske injekcije space-rocka Billy Corgana i društva, nekakvi shoegaze neopsihodelični čupavci gdje gitarist davi gitaru u zidu buke u stvarima od deset minuta, bili su previše za potpisnika ovih redova. Uglavnom, do zvijezda večeri vrijeme je potrošeno uz pivo na izdvojenom šanku.
Kako su mjeseci i godine prolazili, The Verve su se sve više nametali, a ovaj recenzent si je sve teže opraštao vlastitu ignoranciju, to jest činjenicu da je de facto propustio uživo svjedočiti budućnosti britanske glazbe. The Verve su to zaista i bili makar je njihova karijera bila konstantni proces metamorfoze, od krajnje psihodeličnog, epskog izričaja do ukrcavanja u brit-pop vlak. Teško je sa sigurnošću tvrditi što je izazivalo autorske mijene, ali vrsta droga je svakako bitno utjecala. LSD i psihodelija su uvijek išli ruku pod ruku, pa je nastupni A Storm In Heaven zvučao kao vanbračno dijete Syda Barretta. Ecstasy je bio “gorivo” narednog A Northern Soul s naznakama hit-potencijala benda u singlu “History”. Da kokain stvarno diže, potvrda je trijumf na Urban Hymns, nešto kao zadnji veliki album brit-popa, iako je zbog senzibiliteta i dubine – spomenimo samo “Drugs Don’t Work” i “Sonnet” – možda bogohulno spominjati brit-pop u ovom kontekstu. Droge, naravno imaju i svoje loše strane. Paranoje, neprihvaćanje stvarnosti, iracionalnost svake vrste, sukobe. Dva kreativca s jednakim apetitom za ilegalnim supstancama, egom i kreativnošću, pjevač Richard Ashcroft i gitarist Mick McCabe razilazili su se i poslije A Northern Soul, razum nije pobijedio ni kad su bili na vrhuncu slave – McCabe je poslije jednog koncerta na turneji poslije Urban Hymns slomio ruku na Ashcroftovoj vilici i The Verve su upokojeni uz veliki prasak. Ashcroft je nastavio karijeru sam, prestao uzimati droge, zlobnici bi rekli da se to i vidi, sudeći po blijedim solo albumima.
Prošlogodišnja najava da se Verve ponovno okupljaju nije slutila na dobro; iz objašnjenja da se okupljaju kako bi “ponovno zajedno uživali u glazbi” između redaka se moglo iščitati “nikad ne bih nazvao McCabea da mi solo karijera nije u krizi”. Istaknuti datumi za turneji – rasprodani za dvadeset minuta – dodavali su ulje na vatru pretpostavke da imamo posla s još jednom naplatom stare slave. Kako se Mccabe i Ashcroft nisu tradicionalno potukli nakon prvih nekoliko koncerata i uz šuškanju kako bend sprema novi album, svaka nova vijest potvrđivala je da The Verve misle ozbiljno. Kad je krajem lipnja procurila “Love Is Noise”, prva nova stvar u deset godina bilo je jasno da družina iz Wigana zaista uživa u glazbi. “Love Is Noise” sadrži nešto od epskih proporcija izvanvremenskih hitova s “Joshua Tree” U2 i usput drži korak s onim što se trenutno događa na gitarskoj britanskoj sceni, pa The Verve uz jedne Coldplay ne stoje kao anakronizam.
Na prvo slušanje Forth ne osvaja, kao da je riječ o još jednom Ashcroft solo izletu s manje čistog popa i više neo-psihodeličnih iskoraka. Svako novo slušanje skida sloj po sloj koprene da bi se album u cijelosti otkrio kao sanjivo, zanosno djelo ljudi koji su i sasvim trijezni uspjeli postići svojevrsnu glazbenu transcendenciju. Ashcroft je bio i ostao jedan od najuvjerljivijih vokala na Otoku, a McCabe rijetka gitaristička zvjerka i sad je jasno da samo zajedno mogu dati natprosječne rezultate. Nisu izmišljali toplu vodu, evidentno je da tu ima nekoliko pjesama koje bi htjele dostići himničnost “Bitter Sweet Symphony”, uključujući i spomenuti singl, i još nekoliko koje bi htjele biti “Drugs Don’t Work” ili “Sonnet”, posebno “Rather Be” i “Valium Skies”. Drugim riječima, Forth bi mogli okrstiti kao Urban Hymns Mk II, ali s obzirom da se Urban Hymns na svim ozbiljnim listama ne ispušta iz Top 100 britanskih albuma svih vremena, ovaj “drugi dio” gotovo na istoj razini nadahnuća i podjednako uzvišene atmosfere je daleko više od očekivanog nakon deset godina pauze.
