Bruce Springsteen
Wrecking Ball
(Columbia/Menart)
Jedan od razloga kontinuirane Springsteenove privlačnosti leži u njegovu instinktivnom izmicanju svakom pokušaju pospremanja u neku od žanrovskih i političkih ladica. Kada su ga na početku karijere nazivali ‘novim Dylanom’, polje djelovanja proširio je vokabularom soula. Taman kad bi dohvatio i učvrstio status velikog rock mesije, povukao bi se u osamu i snimio intimistički akustičarski album progovorivši o vlastitim unutarnjim dvojbama.
Njegovi klevetnici (čiji se broj umnožio u vrijeme krivo shvaćenog albuma Born In The U.S.A.) smatrali su ga idealnim simbolom bezrezervnog američkog patriotizma, no u zadnjih desetak godina Springsteen se na više frontova i izravnije no ikad dokazao kao autentični rock and roll liberal. Gotovo svi Springsteenovi albumi od Nebraske naovamo – uz izuzetak krajnje osobnih iskaza poput Tunnel Of Love – barem su djelomice nadahnuti gorkim iskustvima američke svakodnevice.
No poruke iz njegovih stihova, koji neumorno istražuju ‘odstupanja između zacrtanih snova i surove realnosti’, primjenjive su u univerzalnom smislu; valjda je zato jednako omiljen u rodnom Jerseyu kao u Skandinaviji, Italiji, Španjolskoj ili, primjerice Irskoj, čijom su glazbom inficirani dijelovi novog albuma.
Unatoč tome što njegova društvena agilnost nikada nije dolazila u pitanje, Springsteen sve do sada nije snimio album koji je u tolikoj mjeri nadahnut trenutkom vremena: Wrecking Ball naciji je serviran u izbornoj godini, a njegov je politički manifest upakiran u šezdesetak minuta očekivano himnične glazbe pune sitnih stilskih obrata.
No možda je riječ prije o ekonomskom negoli političkom trenutku – uz izuzetak pokoje ljubavne pjesme (izvrsna “You’ve Got It”), svaka od ovih priča ljutita je reakcija na krizu neimaštine i posljedičnoj krizi duha. “Da sam imao pištolj, pronašao bih gadove i ustrijelio ih na licu mjesta“, poručuje rezignirani gubitnik iz sumornog folk valcera “Jack Of All Trades”.
Naoko ništa nova: Bruce je uvijek pjevao o ljudima gurnutim na rub društva, no ovdje to čini s više pokretačkog elana no ikad. Poruke bankarskoj eliti i korumpiranoj političkoj kremi nedvosmislene su poput same glazbe u kojoj klasični rock, keltski folk, gospel, elektronski loopovi, protestna akustika pa čak i hip-hop (varljivo opuštena “Rocky Ground”) igraju podjednaku ulogu.
Nakon optimizma prosječnog, ‘osunčanog’ pop albuma Working On A Dream, Springsteena je ponovo zahvatio pravednički gnjev i ta uloga rijetko kome pristaje bolje nego njemu – nije čudno da je u goste pozvan i Tom Morello iz sastava Rage Against The Machine, čovjek koji na podjednako strastven, katkada i radikalan način isprepliće politički realizam i rock and roll.
Iako je vrijedan svakog proučavanja, Wrecking Ball nije remek-djelo: singl “We Take Care Of Our Own” najbezličniji je primjer stadionskog rocka koji se može zamisliti, no ta je pjesma usamljeni slučaj u nizu mnogo zanimljivijih autorskih pokušaja. Slušano u cjelini, album sasvim pouzdano funkcionira kao još jedan Bossov odgovor na trenutno stanje duha (ne samo) američke nacije.
U antiherojskim storijama iz njegovih pjesama svatko se katkada može prepoznati, a njihova zvučna pozadina još uvijek većim dijelom zvuči nadahnuto.
Wrecking Ball uključuje i studijski remake teme “Land Of Hope And Dreams” koja se odavno ustalila u njegovu koncertnom repertoaru (i koja uključuje posljednju saksofonsku dionicu preminulog Clarencea Clemonsa), no nikoga ne treba zavarati njezin optimistični bljesak. Situacija je ozbiljna, a ozbiljna situacija iziskuje ozbiljne albume, baš poput ovoga.
