Bryan Ferry and his Orchestra
Bitter-Sweet
(BMG, 2018)
Svoj četrnaesti album The Jazz Age (iz studenog 2012) Bryan Ferry je realizirao u suradnji s vrsnim britanskim jazz veteranima, tom prigodom okupljenima u osmočlanom orkestru. No izvedbe trinaest pjesama, probranih iz cjelokupnog stvaralaštva grupe Roxy Music i Ferryjeve samostalne karijere, bile su lišene vokala – ako je The Jazz Age imao svoju radikalnu dimenziju, ona se reflektirala upravo u tome.
Istrgnuti iz izvornog art-rock konteksta, odabrani predlošci podvrgnuti su retro-postupku po uzoru na džez-stilizacije iz 1920-ih.
Ferry je zagrabio u vrelo inspiracije iz ere jazza, u kojemu su dominirala imena u rasponu od Dukea Ellingtona (sa svojim orkestrom), do Louisa Armstronga, Fletchera Hendersona i drugih protagonista toga razdoblja. No, njegov novi album, Bitter-Sweet – premda funkcionira kao izravna nadogradnja estetike The Jazz Agea – ipak je ponešto drugačiji. I gotovo na svim razinama neusporedivo impresivniji. Nadahnut je serijom Babylon Berlin u kojoj se Ferry pojavljuje u jednoj od sporednih uloga (posve uvjerljivo tumačeći pjevača u kabareu), ali i kao autor/aranžer. Suradnja na seriji, čija je radnja smještena u Weimarsku Republiku (između dva svjetska rata) bila je očito dovoljno poticajna i motivirajuća da je engleski veteran (polazeći od istog materijala i sličnog konceptualnog okvira) zaokružio i potpisao još jedan solo album.
Ferry nije odabran slučajno – njegova fascinacija njemačkim kulturnim nasljeđem, kabareom, vizualnom umjetnošću, jednako kao i art rockom i američkim jazzom, pokazuju se kao trajno obilježje njegova stvaralaštva. “Bitters End” jedna je od čak tri pjesme s prvijenca Roxy Music koje su podvrgnute drugačijem tretmanu na albumu Bitter Sweet (preostale dvije su “Chance Meeting” i “Sea Breezes”). S druge strane, “Sign of the Times” izvorno otvara jedan od najboljih, najmanje tipičnih i najpotcjenjenijih Ferryjevih solo albuma, The Bride Stripped Bare iz 1978. U originalu, riječ je o čvrstoj i melodioznoj rock skladbi (album je snimljen u suradnji prokušanim veteranima kalifornijske rock scene), a za potrebe albuma Bitter-Sweet Ferry je učinio tipičnu dekonstrukciju. Pjesmu je oslobodio vokalnih dionica i preveo je na jezik orkestralnog plesnog jazza 1920-ih.
Sličan postupak (ali u nešto umjerenijem tempu) primijenjen je na hit-singl “Dance Away” s povratničkog albuma obnovljenih Roxy Music, Manifesto, objavljenog u ožujku 1979. Objavljen 30. studenog 2018. za diskografsku kuću BMG, Bitter-Sweet nosi potpis Bryan Ferry and His Orchestra. U tom kontekstu ploča se može – i treba – slušati kao svojevrstan nastavak stilski srodnog projekta The Jazz Age. Osim u kvalitativnom smislu, temeljna razlika sadržana je u činjenici da je u osam od trinaest skladbi otpjevao i originalne vokalne dionice.
Iako je melodijski okvir često netaknut, aranžmani su radikalno izmijenjeni – u takvoj mjeri da će u pojedinim slučajevima tek temeljitiji poznavatelji Ferryjeve ostavštine biti kadri prepoznati konturu pojedine pjesme. Primjerice, “Zamba” se iz ugođajne sintesajzerske balade transformirala u gudačima oplemenjenu meditaciju – u jednu od najsugestivnijih izvedbi na albumu.
Ferryjev elegantni, treperavi, croonerski stil vremenom je izgubio prirodnu energiju; postao je manje elastičan, prigušen, krhak, zatamnjen, ponešto umoran, skoro na rubu šapata – ali nikada siv i beživotan. Začudo, u novom kontekstu, sve se to na albumu Bitter-Sweet iskazuje kao prednost. Ubačen u drugačiji aranžmanski kontekst i pogonjen drugačijom vrstom energije, njegov romantični pesimizam funkcionira jednako efikasno kao i uvijek.
