Cee Lo Green
The Lady Killer
(Elektra / Dancing Bear)
Prije negoli se udružio s Danger Mouseom u Gnarls Barkley i prije ludila zvanog “Crazy”, Cee Lo-Green je u rodnoj Atlanti tražio svoje mjesto pod glazbenim suncem u hip-hop bendu Goodie Mobb s ne previše uspjeha. Lokalna hip-hop scena imala je specifičan zvuk, no očito su Outkast bili dovoljni i predobri da se pored njih još tko probije na velike pozornice.
I kao solo izvođač Cee-Lo se nije nauživao uspjeha, zbog slabe prodaje Arista ga je otpustila nakon samo sva albuma. Sound je i dalje bio nepogrešivo na tragu Outkasta, no nisu pomogli ni top producenti Timbalanad i The Neptunes. Tek je Danger Mouse otkrio koliki potencijal se krije u njegovom glasu, ali ne kao repera, već kao istinskog pjevača.
Treći solo album sad već etablirane zvijezde zadržava taj pristup u vokalnom smislu. Cee Lo ima lako prepoznatljiv, jak glas “s potpisom” koji savršeno pristaje u sasvim drugačije okruženje od uobičajenog za njega. The Lady Killer, iako ga je tehnički odradila gomila različitih producenata, nosi uniformirani šarm starog soula s nekim specifičnostima. Ima tu vatrene energije Staxa, i profinjenosti Motowna, a gotovo filmsku dramatiku pruža big bend nadogradnja. Kao da Motownova manufaktura za štancanje hitova Holland-Dozier-Holland sreće filmske soundtracke Henrya Mancinija ili Laloa Schifrina.
Na tržištu trenutno ima gomila izvođača koji eksploatiraju soul i gotovo svi se trude da što vjernije rekreiraju glazbu koja je harala listama 60-ih godina. Čine to bijelci Joss Stone, Eli “Paperboy” Reed, pokušava to i Francuz Ben L’oncle Soul, da spomenemo samo one specifičnije. I ide im dobro to kopiranje. Cee Lo pokušava nešto drugo; dodati izvorima novu dimenziju, obogatiti ih i proširiti horizonte. Uspjelo mu je skroz. The Lady Killer je dorađen, zabavan album pun zdravog odnosa naspram (bolje) prošlosti.
