Cloud Nothings
Life Without Sound
((Carpark Records; 2017.))
Dvadeset i šesti lipnja prije četrnaest godina. Madison Square Garden, New York. Najočekivaniji draft NBA lige otkako su Jordan, Olajuwon, Barkley i Stockton ušli u ligu davne 1984. Te, 2003., u ligu ulazi Lebron James kojeg draftaju Cleveland Cavaliersi.
Više od desetljeća poslije, nakon napuštanja i povratka u klub, Lebron ispunjava svoje obećanje i devetnaestog lipnja 2016. Cavaliersima donosi prvu NBA titulu. To je ujedno i prva veća sportska titula u gradu još od Brownsa 1964. Cleveland, grad u američkom Rust Beltu, jedna je od žrtvi radikalne promjene paradigme u američkoj ekonomiji čiju postindustrijsku pustoš Jim Jarmusch jako dobro prikazuje u filmu “Stranger Than Paradise”. Sve u svemu, grad se nije imao mnogočemu veseliti. Najčešće asocijacije uz grad su napuštene tvornice, snježne oluje i ciglene kuće na vjetrometini. Glazba bendova poput Pere Ubu, The Pagans, Nox Arcana, a naposljetku i relativno novih, iznimno mladih Cloud Nothings, to i reflektira.
Cloud Nothings jedni su od stjegonoša novog vala indie rocka i svoju inspiraciju ponajviše crpe iz punka, noisea, grungea i zapravo bilo čega vezanog uz adolescentski i postadolescentski bijes te angst. Nakon prva dva krajnje neupečatljiva albuma (“Turning On” iz 2009. te eponimni iz 2011.) Dylan Baldi konačno dolazi na svoje kao muzičar i tekstopisac. Album “Attack on Memory“ (2012.) predstavlja zaokret u odnosu na anemični pop punk koji je krasio prethodna dva albuma. Siroviji noise zvuk, pomaknuti aranžmani, objava rata nostalgiji, budućnosti i prošlosti, sve to pod producentskom Stevea Albinija, osiguralo je momcima iz Cloud Nothings planetarnu popularnost u indie rock krugovima. S “Here and Nowhere Else” (2014.) nastavljaju kultivirati image nihilističnih punk rockera, ujedno i skladaju svoju najbolju pjesmu, nevjerojatno pitku, ali pametnu “I’m Not Part of Me“. Ukratko, uz Japandroids, Cloud Nothings postaju prvoborci mladenačkog, žestokog indie rocka čiji tekstovi imaju izrazito istaknutu generacijsku komponetnu.
Novi album, “Life Without Sound“, možda ne nudi značajan odmak što se bendove filozofije tiče, ali sramežljivo tapka po novim zvučnim krajolicima. Album otvaraju s midtempo „Up to the Surface“ koja počinje klavirom, a završava natruhama sludgea. “Things Are Right With You“ ima najbolji refrenski hook na albumu koji nećete prestati pjevušiti (“feel right/feel right/feel lighter). Gotovo da povjerujete Baldiju da će stvari biti bolje. Pjesme su uglavnom introspektivnije, melankoličnije, teže. Progovaraju o osjećaju odcjepljenosti, usamljenosti i srcobolji, ali ostavljaju nekoliko centimetara za nadu i svjetlost. “Internal World“ nešto je klasičnija kompozicija koju nosi refren, “Darkened Rings“ prvu minutu zvuči kao pjesma koja bi komotno mogla biti na “Attack on Memory“ ali brzo prelazi u reski, inteligentno aranžiran post-punk s režećim vokalima.
Završna pjesma, “Realize My Fate“, repetitivna je, monumentalna i očajnička pjesma koja postepeno raste i nosi sve pred sobom. Katarzični crescendo fenomenalno sublimira sentiment cijele ploče. Cloud Nothings su ozbiljan bend. “Life Without Sound“ to nanovo dokazuje. Slušati jako glasno i urlati iz petnih žila.
