Cold War Kids
Loyalty To Loyalty
OK Computer je najvažniji album moje mladosti i s nijednim nisam postigao emocionalnu vezu kao s njim, kaže Nathan Willet, pjevač osebujnog stila i otkriva otkud, između ostalog, dolazi nešto što bismo blagonaklono mogli nazvati kompleksnost, a s dozom zločestoće raštimanost njegovog benda.
Slušajući ovu “djecu hladnog rata”, lako bi im se adresa mogla nalaziti negdje u unutrašnjosti Engleske ili možda negdje u Brooklynu, prije negoli u pitoresknom, kalifornijskim suncem okupanom Fullertonu. Loyalty To Loyalty je istinski indie uradak, kao po udžbeniku napravljen; nediscipliniran falsetto, nekonvencionalno prangijanje po gitari, bubnjevi i bas na rubu ispadanja iz ritma, sve na granici lo-fi produkcije. No je li dobar? I ne baš osobito.
Uvodna “Against Privacy” žrtva je pretjerane ambicije da se bude drugačiji. Willetov glas usporediv je ovdje i s Jeffom Buckleyom, pa čak i s momcima iz druge priče, Rufusom Wainwrightom i Ryanom Adamsom. I dok spomenuta trojica nikad nemaju problema da istaknu emociju, Willet tu ostaje kratak, odaje dojam čovjeka koji više polaže na pozu a manje na osjećaj. Tema je dobra i dvosmislene riječi ukazuju da je teško ostati neangažiran u doba kad tlo izmiče pod nogama u svim sferama života. Udaraljke jedva da se čuju, glas je isturen naprijed kao i gitara zvuka karakterističnog za albume Toma Waitsa iz sredine osamdesetih godina kad je po žicama za njega uvrnuto prebirao Marc Ribot.
Kasnije Cold War Kids podižu tempo i uglavnom se žanrovski kreću po pravcu između imaginacijom superiornijih indie genijalaca The Spoon i adrenalinom ispunjenih At The Drive-In. I dok često postižu napetost nervozom u izvedbi, u usporedbi s potonjima, što se moći i energije tiče, Cold War Kids su poput parnog broda u utrci s nuklearnom podmornicom.
