Coldplay
Mylo Xyloto
(Parlophone/Dallas)
Diskografska statistika Coldplaya je gotovo perfektna; od pet dosad izdanih albuma loših nema, tri (Parachutes, A Rush Of Blood to the Head, Viva La Vida) pripadaju samom vrhu britanske indie glazbe od 2000. godine naovamo, dva su solidna. Album Mylo Xyloto, uz pompozni i pretenciozni X&Y pripada ovoj drugoj skupini. Ali ne iz istih razloga; ovdje su se Coldplay počeli vrtjeti u krug što je manji problem, veći je činjenica da i kad bi od sveukupno 14 stvari, odbili 3 ili 4 i dalje imaju premalo dovoljno kvalitetnih pjesma da bi ovo djelo mogli pozicionirati u kategoriju iznad zanatske solidnosti.
No i s nekoliko ekstraordinarnih singlova Coldplay se upisao u anale diskografske povijesti Velike Britanije kao tek treći bend (poslije Beatlesa i Oasis), koji se sa svih pet prvih albuma uspio popeti na prvo mjesto britanske top liste.
Viva La Vida (or Death and All his Friends) iz 2008. značio je prekretnicu jednog benda koji od čuda dva albuma treba postati svjetska rock atrakcija, baš kao što je za U2 s kojima ih se s pravom uspoređuje, značio album Unforgettable Fire. Zanimljivo, baš kao i u slučaju U2 i Coldplayu je u tome pripomogao isti čovjek, producentski mag i vizionar Brian Eno. Dodao je čistim, pamtljivim melodijama dozu elegancije i mistične atmosfere. Eno je sudjelovao i ovdje, ali očito s nešto manje utjecaja. Kao da su Coldplay samo htjeli utvrditi već naučeno gradivo, poraditi na masivnosti svoje popularnosti, poboldati“ singlove i prošvercati se s par singlova prije nove prekretnice. U toj legitimnoj metodi proširivanja publike i izbjegavanja prijezira kritike, Coldplay ništa nisu prepuštali slučaju.
Singl „Paradise“ koji je trebao biti jaki mamac za publiku, zvuči kao da je na njega potrošeno najviše vremena, numizmatički je konstruiran da postane hit. Eksperimentu nije bilo mjesta, zvuči kao stari Coldplay i podsjeća na najbolje dane uzora Chrisa Martina, grupe Verve, samo s više studijskih elektronskih ukrasa, s više bogatih aranžmana i killer refrenom koji se prema klimaksu penje tek s himničkim „o-o-o-o“ dodatkom pogodnim za stadionsko pjevanje. U tom smislu treba promatrati i najproračunatiji trenutak Coldplay karijere dosad, singl „Princess Of China“ strukturiranim tako da bude pogodan za gostovanje ženskog vokala. Nisu posegli za nekim cijenjenim imenom niže razine medijske atraktivnosti, pada na pamet PJ Harvey recimo, nego za valjda najkomercijalnijim imenom poslije Lady Gage, Rihannom. Ne samo to, nego se i žanrovski ovom stvari Coldplay približio konfekcijskom, pomodnom R&B-u više nego li bilo koji bend sličnog glazbenog backgrounda.
Nema sumnje, Coldplay su izgubili nešto od svoje glazbene autentičnosti i svojim novo otkrivenim kameleonstvom otkrili kako su spremni na proračunate kompromise kako bi se održali na komercijalnom vrhu. U ime tri spomenuta genijalna albuma, nadamo se da se to kompromiserstvo neće pretvoriti u karikaturu.
