Craig Finn
I Need a New War
(Partisan Records, 2019)
Osnovan 2003., The Hold Steady bio je – i ostao – ogledan primjer “malog” ali hiperaktivnog sastava koji neprekidno balansira na samome rubu velikog uspjeha. Uspjeha koji im (u masovnom smislu) permanentno izmiče iz ruku. Njihova je popularnost bila i ostala ograničena na snažno kult sljedbeništvo, a od svakog sljedećeg albuma očekivalo se da grupu smjesti tamo gdje joj je mjesto: na vrh ili tu negdje.
Prema nekim biografskim podacima, ideja za bend rođena je kada su pjevač Craig Finn i gitarist Tad Kubler odgledali “Posljednji valcer” – dokumentarac Martina Scorsesea o oproštajnom nastupu The Banda – pitajući se “kamo su nestali sastavi poput ovih“. I doista, premda se u njihovoj estetici mogu prepoznati tragovi post-punka kakav su izvodili Hüsker Dü (iz Minneapolisa, odakle potječe četiri petine Hold Staeadyja), Finn se uvijek snažnije oslanjao na tradiciju klasičnog rocka.
O tome svjedoči i njegov posljednji samostalni album I Need a New War.
Ako postoji zajedničko obilježje koje povezuje Hold Steady i samostalne albume njihova vođe, ono se reflektira u stalnim usporedbama s velikim imenima u povijesti angloameričkog rocka – od grupa Thin Lizzy i Big Star do Springsteena, Stonesa, Jima Carrolla te Paula Westerberga iz sastava Replacements. Čini se, pritom, da poveznice sa Springsteenom i The E Street Bandom iz razdoblja klasika Born To Run, najviše imaju temelja.
Bez obzira na to koji izvođači predstavljaju Finnovu omiljenu glazbenu lektiru, krajnji ishod – njegova glazba, autorski rukopis i izvođački kredo – sadrže dovoljno autentičnih elemenata koji ga svrstavaju u elitni dio sjevernoameričke nezavisne produkcije. Njegove pjesme uistinu se bave velikim temama pripovijedajući priče o malim ljudima. O tome svjedoči i novi samostalni studijski album I Need A New War, posljednji izdanak trilogije započete albumom Faith In The Future, a nastavljenom ostvarenjem We All Want The Same Things iz 2017. Prethodna dva albuma – na kojima se Finn, kako je sam objasnio – fokusirao na oblikovanje karaktera koji su u većoj mjeri rezultat autorovih godina i pripadajuće zrelosti – dočekana su umjerenim pohvalama u indie rock krugovima.
Poznata je činjenica da Craig u pravilu piše iz pozicije trećeg lica, oslikavajući živopisne osobnosti nalik onima iz beat-literature, iz pjesama njegovih uzora, ili pak neposredne okoline. Uvjerljivost te kombinacije pojačana je posve konkretnim imenima, licima i događajima koji većinom poprimaju pesimistične nijanse. “I više nego bilo koja moja prethodna ploča, I Need a New War usredotočena je na New York City. Grad u kojemu živim već osamnaest godina. Grad koji je mjesto kontinuiranih promjena i čiju težinu osjećaju svi koji ondje žive. Većina pjesama na novom albumu refleksija je grada u neprekidnom pokretu,” objasnio je. Craigov vokal istaknut je u prvi plan, no zvučna slika ipak nije lišena topline i slojevitosti što je postignuto zahvaljujući i mnoštvu klavijaturističkih pasaža, puhačkoj sekciji (poput saksofona, trube, trombona, flaute i klarineta) te pratećim glasovima Annie Nero i Cassandre Jenkins.
Protagonisti njegovih pjesama redom ulaze u kategoriju modernih odmetnika, običnih ljudi iz obližnjeg bara, gubitnika i marginalaca. Oni se susreću u vinjetama kakve je pisao Bruce Springsteen sredinom sedamdesetih, u vrijeme dok je i sam lutao predgrađima New Jerseya. No svejedno je – Jersey, Minneapolis ili Brooklyn. Uspješno pisati o “malim”, lokalnim sudbinama koje u kontekstu fuzije rocka i old-school soula, gothic-folka i post-punka, poprimaju globalno značenje, to mogu samo iznimno nadahnuti autori.
