David Gray
Gold in a Brass Age
(IHT Records, 2019.)
Uz sadržaj Grayova bestselera White Ladder (1998) – ujedno i jednog od najvećih popkulturnih/komercijalnih fenomena u novijoj povijesti rocka – veže se i jedna zanimljiva terminološka oznaka: folktronica.
Taj pojam, koji obuhvaća toplu akustičnu instrumentaciju u kombinaciji s prividno hladnim ‘mehaničkim’ dance i hip hop ritmovima te drugim iskustvima suvremene elektroničke glazbe i studijskih postupaka, spominje se i danas, u povodu jedanaestog studijskog albuma. Naravno, vremena su se promijenila, pa Gold in a Brass Age (snimljen u produkciji Bena De Vriesa) neće zvučati poput njegovog dvadeset godina starog prethodnika – no poveznice se lako mogu prepoznati. Gray je uvijek bio introspektivan autor, no 2019. to je uočljivije no ikad. Uvodna “The Sapling” jedan je od boljih njegovih trenutaka uopće – elegantna, sjetna melodija ugrađena je u diskretnu, sporovozeću podlogu, bogato istkanu teksturu i prateće ženske vokale na rubu gospela – vokale koji su ovdje integralni dio cjelokupne strukture, a ne puki dekoracijski detalj.
Naslovna tema, “Gold in a Brass Age”, jedva da je išta slabija, uz napomenu da je u njezinu slučaju elektronički element još istaknutiji. Općenito, ritam je – a ne melodija – očito bio početna točka kod skladanja: Gray je objasnio da je novi materijal pisao vodeći računa o prirodnoj ritmičnosti jezika, a mnogo manje o tome hoće li neki lingvistički sklop funkcionirati kao refren. Ukratko, pjesma se tijekom skladateljskog procesa razvija od zgodno oblikovanih fragmenata, a ne kao unaprijed napisana melodija. Takav, eksperimentalni pristup donosi, prema autorovim riječima, otklon od “narativne” u smjeru apstraktne strukture što se podjednako odnosi na stihove i glazbu.
Ako Gold in a Brass Age postigne bilo kakav uspjeh na hirovitom i nepredvidljivom tržištu, bit će to zahvaljujući temi “A Tight Ship” – najjednostavnijoj, najpitkijoj a možda i najpoletnijoj (ako se takav izraz može koristiti u Grayovu slučaju) skladbi na albumu. Pjesmu “Hall of Mirrors” također pokreće dinamični beat, ali ona pripada onim neuhvatljivim, melodijski manje fokusiranim primjerima. Grayova privlačnost krije se, na općenitoj razini, u neobičnom spoju melankoličnih, gotovo tjeskobnih opservacija i smisla za aranžmanske detalje, uključujući (vrijedi ponoviti) ritam, pa makar on bio diskretan, prigušen, tek površno naznačen ili posve apstraktan. On je bitan čak i u baladama kao što je “Mallory” – skladbi koja, poput većine drugih na albumu Gold in a Brass Age, sve svoje vrline otkriva tek ponovljenim preslušavanjima.
