Esperanza Spalding
Radio Music Society
(Heads Up / Universal Music)
Pretprošle godine, u vrijeme albuma Chamber Music Society, pjevačica i kontrabasistkinja Esperanza Spalding bila je dočekana kao “sljedeća velika stvar u jazzu”, novo ime koje će jazz približiti nadolazećoj generaciji pop konzumenata. Svirala je za predsjednika Obamu, Oprah ju je uvrstila na popis deset najvećih “mladih žena u usponu”, a lani je priredila malu senzaciju preotevši Grammy za najveću nadu ozloglašenom Justinu Bieberu.
Doda li se tome urođeni šarm, diploma uglednog bostonskog Berklee College of Music i stilizirani retro imidž koji podsjeća na privlačniju varziju Roberte Flack iz 1971. godine, stvoreni su gotovo savršeni temelji za uspjeh.
Nema sumnje da će četvrti studijski album Radio Music Society ponijeti epitet ‘najvećeg jazz albuma u 2012. godini’, no ‘najveći’ (kako to naglašava jedan sarkastični američki kritičar) ne znači i najbolji. Iako posjeduje neizmjernu muzikalnost, pjevački instinkt i okretnost na kontrabasu, njezini su vokali “tanki”, a produkcija ispolirana do granice kiča, računajući više na efekt (i radijsku eksploataciju) nego na umjetnički dojam za koji je ova darovita glazbenica dokazano sposobna. Koristeći jazz kao polazište – dodajući mu elemente suvremenog soula i funka – Esperanza je očito programirana za internacionalnu pop slavu.
U tu svrhu uvrštena je dobro naciljana obrada “I Can’t Help It” Stevieja Wondera, s asistencijom starog suradnika, tenor saksofonista Joea Lovana. Mjereno kriterijima jazza album je prohodan i ugodan, ali bi zahtjevniji pop konzumenti mogli ostati zatečeni nedostatkom maštovito napisanih originalnih skladbi. Uz izuzetak singla “Black Gold” i tradicionalno skrojene “Hold On Me”, njih jednostavno nema; umjesto toga, Radio Music Society zakrčen je fusion improvizacijama koje zvuče poput matematički pripremljenih i savršeno izvedenih stilskih vježbi. Šteta što vizualni i svirački karakter mlade umjetnice nadmašuje onaj autorski.
