Fidlar
Too
(Mom + Pop Music; 2015.)
Fidlar su se već eponimnim albumom iz 2013. popeli na sam vrh (tada) nove garažne eksplozije. Infantilnost, bezumni hedonizam i gotovo pa religiozno bježanje od bilo kakvog oblika odgovornosti krasili su album prvijenac. Takva, hajde, nazovimo to životnom filozofijom, nije zapravo nimalo neobična za ljude od dvadeset i nešto godina.
U nedavnom intervjuu za Stereogum je Zac Carper, idejni lider benda, rekao kako je prelazak iz ranih (kad je bend osnovan) u kasne dvadesete (faza drugog albuma) iznimno čudno psihološko putovanje.
Kao čovjek koji upravo to prolazi, mogu potvrditi. U tom je istom intervjuu priznao kako se skinuo s heroina, metamfetamina i kreka ili njegovim riječima: “Na prvom sam albumu bio nadrogirani luđak, a sad sam samo luđak”, i taj se pomak osjeti, koliko na lirskom (ako ćemo to tako nazvati) toliko i na glazbenom planu. Fidlar više nije samo party punk bend, ovaj put nastoje zagrebati ispod površine. Zapravo je fascinantno kako je čovjek s toliko mračnom i neugodnom prošlosti uspio pisati toliko poletne i optimistične pjesme.
Na “Too” Carper se hvata ukoštac s bjesovima ovisnosti, a to rezultira poprilično briljantnim pjesmama. Otvarajuća “40oz. On Repeat” započinje pompoznim rifom i snažnim feedbackom, a generalno progovara o socijalnoj anksioznosti, tretiranju iste alkoholom te konačnom nastojanju da se otrijezni. “Punks”, koja se fino nastavlja na prvu stvar, bazirana je na snažnom gitarskom rifu i urlanju koje prijeti totalnim gubitkom glasnica.
Taman kad čovjek pomisli da se Fidlar “ražestio” i okrenuo mračnijem i jačem “rifovlju” ulete u “West Coast”, preradu pjesme sa “Shit We Recorded In Our Bedroom” EP-a, zaraznu, briljantnu pop punk pjesmu koju je gotovo pa nemoguće izbaciti iz glave. Tako balansiraju cijelim albumom, između frenetičnog punka i tekstova koji progovaraju o iznimnog bolnih aspektima Carperovog života, brojnim prekidima, privatnim armagedonima, pijanim ili drogiranim ispadima, pa sve do zaključka kako je život gori što si stariji i trjezniji. Možda je najveće iznenađenje albuma pjesma “Overdose”, bluesy, akustična balada (mislim da je tema sasvim očita) koja kulminira bučnim i mračnim rifom prije nego se vrati u akustični outro.
Novim albumom Fidlar ostaje na samom vrhu suvremene garažne/punk scene pritom dokazujući kako i dan-danas, nakon toliko godina, filozofija tri akorda plus iskrenost i dalje vrijedi. Momci se nisu reciklirali, krenuli su hrabro dalje po pitanju glazbene i životne zrelosti. Sitnim koracima, ali barem u pravom smjeru.
