Interpol
Interpol
(Soft Limit/V2/Dallas)
“Ljuti ih to što ih svi uspoređuju s Joy Division, i imaju zašto biti ljuti. Uspoređivati ih s Joy Division je preljubazno i to kažem kao netko tko zahvaljuje što je Ian Curtis svojom smrću omogućio da nastanu New Order.”
Uobičajeno kontroverznim riječima pionir američke rock kritike Robert Christgau dočekao je prije osam godina na nož debi Interpola Turn On the Bright Lights, nasuprot većine britanske kritike, Pitchforka i nešto suzdržanijih mainstream magazina tipa Rolling Stone. Bio je iskren i barem u nečem u pravu; starije Interpol ne može oduševiti ako su obožavali Joy Division, a mlađe mogu samo u slučaju da Joy Division nisu ni čuli.
Interpol su svojim tamnim temama, elegantnim post-punkom, glasom na tragu Briana Molka iz Placeba, i pojavom ljudi u crnom postali svačiji miljenici, iako bi njihov komercijalni potencijal trebao biti objektivno nizak. Da budemo malo cinični kao Christgau, Interpol bi poslije The National mogli biti drugi bend najkomornije, najtmurnije i najjednoličnije glazbe koji u Zagrebu može rasprodati dvoranu kapaciteta 3 tisuće ljudi. S tim da The National jesu zagrebački fenomen s obzirom da tu sviraju najveće koncerte, pošten bend koji se polako ali uporno probijao glazbom, za razliku od Interpola koji su postali instant-hype.
Teško je jedno vrijeme u nekoj inteligentnoj hollywoodskoj komediji ili TV seriji o odrastanju promašiti da bar netko od glavnih (neshvaćenih) likova ne nosi Interpol majicu. Uglavnom, potpisnik ovih redova se sa sasvim subjektivnih poziciju svrstava na stranu Christgaua po pitanju Interpola. Dobar, ali ne genijalan, malo precijenjen bend s ograničenim rokom trajanja.
Nakon debija s naredna dva albuma ushićenje kritike je splašnjavalo kako su se Interpol pokušali mijenjati prema nešto toplijem zvuku i optimističnijoj atmosferi. Četvrti po redu dokazuje da bruklinška družina posjeduje konzistentnost, solidnost, ali ne i raskošan talent da skladaju pamtljiv singl. Možda nemaju ni hrabrosti da razbiju kutijicu tamnog post-punka s intelektualističkom pozom, pa novih deset pjesama manje-više zvuče kao jeka prvog albuma.
Kao cjelina, album djeluje čvrsto i dosljedno, povratnik za miks pultom Alan Moulder unio je nešto dinamike u taj sumorni svijet. Pomak se osjeća u ritam sekciji, izvrsnu uvodnu “Success” nosi nervozniji kontra ritam bas bubnja i živahna bas linija, “Summer Well” u igri klavira i basa na rubu funka podsjeća na ono što su u svojim počecima radili Muse. Par dojmljivih minuta teško mogu pokriti dojam da je formula poslije četiri albuma na rubu izlizanosti. Interpol su veliki post Joy Division bend prije svega zato jer je konkurencija slaba.
