Further Complications
Rough Trade/Dallas
{etRating 4}
Iako igrom slučaja jedna od središnjih figura brit-pop eksplozije, Jarvis Cocker je naučio biti u pozadini. Svoj bend Pulp osnovao je kao 15-godišnjak (pra)davne 1978. godine i trebalo mu je dobrih 15 da uspije privući sveopću pažnju. Slava je potrajala koliko i brit-pop manija – vrlo kratko, no i Different Class i Hardcore, pa i zaključni We Love Life kojeg je publika ignorirala, pripadaju samim vrhuncima brit-pop ostavštine. Bez Pulpa Cocker se zaljubio, oženio, preselio u Pariz i osim što je podizao ugled raznim društvenim događanjima svojom pojavom, zapao u onu istu pozadinu na koju je navikao u prvih 15 godina postojanja benda. Činilo se da je mirovina na pomolu, čak i kad je preko interneta izbacio novu pjesmu «Running The World» u kojoj je s više očaja nego provokacije zaključio: «cunts still running the world». Izgledalo je da mu je pun kufer svega i da će radije uz Elizejska polja ispijati kavice i promatrati kao život prolazi mimo njega. No solo debi jednostavnog imena Jarvis potvrdio je još jednom svu raskoš talenta, iako ni taj delikatni album s prizvukom glam rocka šira publika nije primijetila. Očito, slava s Pulpom je 
zapravo bio eksces, Cockerova je sudbina stvarati glazbu za uži krug sladokusaca. Further Complications je na istoj liniji, još bolji, ali ne toliko zbog novog nadahnuća nego odabira ključnog suradnika. Steve Albini je guru čikaškog «noisea», opore glazbe popularne na marginama velikih rock valova devedesetih godina, ali ponekad angažiran kao producent daleko izvan tog kruga. Kad se posluša novi Cockerov uradak jasnije je da su najhvaljeniji albumi zaboravljenih, a genijalnih Engleza The Auteurs (After Murder Park LP) ili Wedding Present (Seamonsters LP) toliko dobri zahvaljujući i Albiniju. On kaže da ne producira albume, već samo snima, ali očito prije toga ispravno shvati bit benda s kojim radi. Cocker je s njim dobio dozu prljavijeg, nemarnijeg zvuka u finoj opreci s profinjenošću njegovih melodija. Ovako razbarušen s najrokerskijom atmosferom dosad, ovaj je sheffieldski trubadur snimio možda najzanimljivije djelo u karijeri uopće. Album otvara naslovna pjesma s uočljivim Albinijevim «rukopisom»; masnim i prštećim bubnjevima te fuziranim basom. Lirski, pjesma dođe kao neka vrsta antipoda himni generacije Stonesa «Jumping Jack Flash», gdje njihovim stihovima «I was born in cross-fire hurricane», aluziji na ratno doba u kojem su Stonesi rođeni, Cocker odgovara sa «I was not born in war-time&I was not born in pain or poverty…I need an addiction, I need an affliction…». «Angela» je duhovita priča o mladoj prostitutki, žestoka u izričaju, vrlo slična onom što su nekad radili Urge Overkill. Zanimljivo, bend iz Albinijevog Chicaga s kojim je Albini uvijek izmjenjivao verbalne otrovne strelice. «Leftlovers» je balada, iščašeni blues s ponovnom aluzijom na Stonese, bolje rečeno na naoko nemarno baratanje gitarom Keitha Richardsa. Usput, to je i najduhovitija stvar na albumu u kojoj Cocker pjeva kako je sreo ženu u muzeju za paleontologiju i rekao joj da ako želi proučavati dinosaure on poznaje jednog (sebe) koji bi se rado žrtvovao s njom u krevetu prije negoli oboje izumru. Savršeno. U ostatku materijala vrlo je malo trenutaka povezivih s brit-pop šablonama. Dosta puhačkih instrumenata dodanih na gitarski zvuk i unikatni stil pjevanja, podsjeća na Bowievu «Young Americans» fazu, dok je za kraj ostavljeno još jedno ugodno iznenađenje. U «You’re In My Eyes (Discosong)» u pozadini Cockerove uvodne naracije tiho ide nešto kao soundtrack iz nekog blaxploitations filma i onda ulijeće band u funky izdanju, a Cocker se u tom plesnom okruženju snalazi kao riba u vodi. Tamo gdje bi trebala biti kriza srednjih godina i frustriranost, kod Cockera je duhovitost, tamo gdje se očekuje autorska praznina, Cocker nalazi nove muze. Izvrstan album.
Tihomir Ivka
