Jazzanova

Of All The Things

Universal/Aquarius

{etRating 3.5}

Kad na jednom mjestu imate ljude koji se odazivaju na imena Alexander, Claas, Jürgen, Roskow, Stefan i Axel, nije teško zamisliti da možda sklapaju Mercedese, vare bavarsko pivo ili natjeravaju loptu u Bundes ligi. Ako su pak glazbenici, lakše je pomisliti sve, da jodlaju recimo, nego da sviraju satenski soul, karakterističan za Detroit ili Philadelphiju sedamdesetih godina. Predrasude su snažna i prokleta stvar, čak i u doba kad se velika zemaljska kugla pretvorila u malo globalno selo. Danas Japanci podjednako dobro razumiju i izvode Bacha kao i Europljani, Armenci sviraju heavy metal, a Hrvati praše vruću salsu. Kad se razmisli, zašto uštogljeni (opet predrasuda) i hladni (i još jedna) Nijemci ne bi imali žicu za soul? U slučaju gore pobrojanih, zajedno okupljenih u dobro znani kolektiv producenata, glazbenika i remiksera pod nazivom Jazzanova, uz «žicu» postoji tu i mnogo više – puno nadahnuća, dubinskog razumijevanja, poznavanja žanra, kao i strasti da se emocija prenese slušatelju. Doduše, Jazzanova su od pojavljivanja na sceni 1995. godine bili jedni od sinonima za nu-jazz i latin lounge, ne isuviše inspirativne i cijenjene podžanrove, često dovođene u vezu s muzikom raspoloženja, gdje se stvari ne mjere aršinima kreacije, već ugode. Počesto i gotovo u pravilu, takva bi glazba u kulinarstvu našla ekvivalent u blagoj juhi, ne neslanoj, ali kojoj fali začina da bude «spicy».
Na prijašnjim albumima, nebrojenim kompilacijama i remixevima, Jazzanova je gajila kolažni, neortodoksni pristup raznorodnih utjecaja. Of  All The Things je u tom smislu iznimno koherentan neo soul album, pun atmosfere nekih prošlih vremena. Pobliže, daleko od vrućeg Stax južnjačkog ritma, bliže filadelfijskom i detroitskom soulu, odnosno Motownu. Diskretni plesni ritam «Let Me Show Ya», dostojan je oslanjanja na veliko ime Marvina Gayea, orkestracije i fini falset Bena Westbeecha u «I Can See» dozivaju Smokeya Robinsona, «Lucky Girl» s nešto daha Južne Amerike podsjeća na najplodnije dane Steviea Wondera iz sedamdesetih godina. Jazzanova su krajnje eklektični, toliko da bi se čovjek zakleo kako su barem neke od stvari bazirane na semplovima iz sedamdesetih, no semplova nema, samo fina organska glazba, čijoj «autentičnosti» pripomažu širi krug gostujućih vokalista. Ipak postoje granice, vrhunsku soul izvedbu bijelac, Nijemac teško da može isporučiti; ovdje tu ulogu igraju ne previše poznati (Phonte, Thief, Jose James, Joe Dukie, Paul Randolph…), ali vrlo nadareni pjevači. Žanrovski odskaču jedino «Lie» prizvukom britanskog popa šezdesetih, u bliskosti s lakšim stvarima Small Faces. Na drugoj strani pola je «Gafiera» čiju latino prirodu pojačava pjevanje na španjolskom i «Morning Scapes», jedina čistokrvna jazz stvar na albumu.
Tihomir Ivka