John Hiatt
Terms of My Surrender
(New West Records)
John Hiatt nedvojbeno je veliko kantautorsko ime, zapravo jedno od većih i boljih u posljednjih dvadeset i više godina, i iako već duže vrijeme očigledno ne raspolaže autorskim kapacitetima kakvima je raspolagao nekada, na primjer, na albumima “Bring the Family” ili “Slow Turning”.
Čovjek je u solidnoj veteranskoj formi, izbacuje albume u visokom ritmu na kojima uredno dobivate ono što ste od njih i navikli očekivati – dobro skrojene, pametne pjesme i rafiniranu svirku koja se kreće u okvirima tradicionalnih američkih glazbenih idioma.
“Terms of My Surrender” njegov je dvadeset i drugi album, pjesme koje se na njemu nalaze snimljene su uživo u nekom malenom studiju u Nashvilleu u produkciji Douga Lancija, člana dugogodišnjeg pratećeg benda Combo koji također svira i gitaru na ovoj ploči. Glavno žanrovsko uporište albuma je blues, po prvi puta, kada je Hiatt u pitanju, nakon 2000. i ploče “Crossing Muddy Waters”.
U središtu su Hiattova akustična gitara i duboki, izmučeni glas, pojačani intencionalno nemarnom Lancijovom produkcijom, izvrsnom svirkom na električnoj gitari i pogođenim aranžmanima. Na albumu na kojemu ne nalazi niti jedna posebno loša stvar, ističu se “Nobody Know His Name”, pjesma o tipičnoj sudbini nekog ratnog veterana iz Vijetnama, na kojoj zvuči poput Waitsa iz faze kada je objavljivao za Island (npr. pjesma “Cold Cold Ground”) i “Baby’s Gonna Kick”, u stvari slavljenički blues-rock komad o tome kako će ga žena jednog dana napokon izbaciti napolje, dok je u stvarima “Nothin’ I Love” i “Old People” zgodno obradio temu starenja.
Hiatt inače djeluje kao prilično ozbiljan tip, njegova vanjština odaje čovjeka koji je prošao sito i rešeto, teško ga je, primjerice, zamisliti u blizini kante napunjene hladnom vodom, pa onda kad i otpjeva nekakav polu-klišej poput “I treated you good/ Don’t say our love is dead” to svejedno zvuči dosta uvjerljivo. Uglavnom, još jedan Hiattov standardno kvalitetan set pjesama o, jel’, ljubavi i životu.
