Jonathan Wilson
Rare Birds
(Bella Union, 2018.)
Rođen 1974. u Sjevernoj Karolini, Wilson pripada krugu sposobnijih autora i producenata suvremene scene. Pronalazeći inspiraciju u glazbi ranih 1970-ih, u omamljujućoj kantautorskoj akustici i klasičnom rocku Laurel Canyona, na prva dva albuma uspio je na dvije razine: rekreirati taj bajkoviti hipijevski ambijent, te na starim temeljima stvoriti nešto novo, spremno za uporabu danas, sada i ovdje.
Za razliku od prethodna dva albuma (Gentle Birds i Fanfare), oslonjena na soft-rock, folk, americanu i alternativni country-rock, na opus Jacksona Brownea, Jamesa Taylora, Roya Harpera, Pink Floyda, CSNY i drugih, Rare Birds nudi još sofisticiraniju zvučnu sliku, nadograđenu elementima art-rocka i baroknog popa, te posutu stilizacijama 80-ih. U tom kontekstu, balada “Mullholand Queen” jedna je od rijetkih koje su dobrim dijelom zadržale klavirsku jednostavnost. Na drugom kraju spektra je “Hard To Get Over” koja evocira zločine Phila Collinsa i njemu sličnih, te je vjerojatno donja točka njegove dosadašnje karijere.
Za album u cjelini mnogo je tipičnija “Over The Midnight” koja počinje motoričkim ritmom, a razvija se kao grandiozno (pre)anranžirano i preproducirano indie-putovanje u nepoznato. Ono je rezultat, kako se čini, Wilsonovih golemih ambicija, ali i sve izraženije fascinacije Watersovim konceptualnim zamislima (The Wall?); nije stoga čudno da ga je mastermind Floyda angažirao na posljednjem, prošlogodišnjem albumu Is This The Life We Really Want?, ali i u sklopu svojeg pratećeg koncertnog sastava. Gudačima potcrtana (grandiozna, kakva druga) balada “Sunset Blvd” možda bi bila najizravnija i najprofinjenija zvučna referenca na Pink Floyd iz razdoblja zlosretnog “Zida”, da nije dekorirana vocoder-efektima.
No, za razliku od svojega starijeg uzora, Wilson se ne bavi velikim socijalnim konceptima: njega ne zanima otuđujući odnos pojedinca ubačenog u bezdan političkog pakla. Tematski fokus ostvarenja Rare Birds zahvaća mnogo jednostavniju, intimniju staru temu: urušavanje emotivnih spona, raspad romantičnih kula od karata, razočaranje u ono što je nekada bilo ljubav…
Čini se da je Wilson u album uložio sve što zna i umije, posebno u producentskome smislu, katkada i na račun stanjenog autorskog rukopisa: razmjere njegovih ambicija savršeno ilustrira “Mirial Montague”. Rezultat je zbirka od trinaest dugačkih pjesama, bogato produciranih i gotovo filmičnih u svojoj melankoliji. Kompleksna sinteza estetike sedamdesetih (“There Is A Light” je briljantna i okupana kalifornijskim suncem) i osamdesetih, servirana za publiku 21. stoljeća, ali i za one koji žele modernizirati svoj ukus izgrađen na staroj zbirci ploča. Što se Wilsona tiče, on je nesumnjivo vrijedan svačijeg truda. Rare Birds ogledan je primjer njegovih tehničkih kompetencija, ali ipak valja početi s odličnim prvim (pravim) studijskim albumom Gentle Spirit (2011), draguljem omamljujućih retro-rock stilizacija.