The Horrors
V
(Caroline/Wolf Tone; 2017.)
Nije prošlo previše godina, nešto više od deset, otkako su naslovnice NME-a (koji više nije u tisku nego egzistira isključivo kao online časopis) krasili kojekakvi indie bendovi o kojima se govorilo kao da su spasitelji rock & rolla. Koliko je tih bendova preživjelo?
Za Kaiser Chiefs nitko nije čuo od sladunjavog singla “Ruby”, o Razorlight, The Kooks, The Enemy i inima koji su nastojali zajahati valove koje uzrokovali The Libertines i Arctic Monkeys se ne isplati posvetiti nijednu jedinu rečenicu, ali postoji taj jedan bend koji je NME uzdizao u nebesa koji i dan-danas nastavlja s radom.
The Horrors, petorka iz Southend-on-Sea, zaplovila je u glazbene vode neuvjerljivom kombinacijom psychobillyja i gotičkog rock & rolla; djelovali su kao izvanbračna djeca Luxa Interiora, Poison Ivy i Tima Burtona. Nakon “Strange House” (album prvijenac iz 2007.; jedan od glavnih producenata na albumu bio je Nick Zinner iz Yeah Yeah Yeahs) nitko im nije davao previše šanse za ozbiljnu karijeru. Dvije godine kasnije izbacuju velebni, ali zaista velebni album “Primary Colours”. “Primary Colours” (gdje producentsku palicu preuzima Geoff Barrow iz Portisheada) predstavlja drastičan zaokret u zvuku Horrorsa, ovdje posežu za mnogo eksperimentalnijim zvukovima nadahnutim krautrock divovima poput Neu!, Can i Tangerine Dream te psihodeličnijim, noise i drone zvucima bendova poput The Jesus & Mary Chain, My Bloody Valentine i Spacemen 3. Potez im se isplatio i kreativno i komercijalno, bend uspijeva izbjeći potonuće u bari bolno prosječnih NME-indie bendova.
Deset godina nakon prvijenca, The Horrors objavljuju svoj najambiciozniji, ali ne i svoj najbolji album (iako nije ni daleko od toga). “V”, kao peti album ili kao britanski srednji prst (podizanje srednjeg prsta i kažiprsta da nekome kažeš da “otfikari”), je pod producentskom palicom Paula Epwortha (poznatog po produciranju indie bendova poput Bloc Partyja, Florence + the Machine i The Big Pink, ali i pop zvijezda i divova poput The Stone Roses, Adele i Coldplaya), što sugerira da se bend okuražio nakon turneje s Depeche Mode i odlučio se da svoj zvuk približi stadionima.
Najavni singl, “Machine”, krasi ritam mašina snažnog, industrijskog zvuka, snažan, senzualan groove i Badwanovi nešto hrabriji, raspjevaniji vokali koji se odlično rastegnu u refrenu. Badwanu je dugo trebalo da pusti glas, ponajviše zbog slabijih vokalnih sposobnosti i oslanjanja na efekte, na “V” konačno kao da se opusti. Album otvara “Hologram” (u originalu je pjesma trebala biti polusatna house rasturačina) s pompoznim bubnjem, jezivim klavijaturama i još jednom, naglašenim basom; a sve nekako podsjeća na neke od kompozicija Björk. “Press Enter to Exit” priziva duhove trip-hopa, duba, nekih faza Happy Mondays, Primal Screama i Iana Browna, dok se “Ghost” poziva na post-rock sa svojim downtempo beatom, pamtljivim i jezivim gitarama prije nego što se raspadne u bučnom, prštavom crescendu. “Weighed Down” je srcedrapajuća je i himnična numera koja pred kraj pada u more distorziranih gitarskih zvukova. Posljednja na albumu, “Something to Remember Me By”, je plesna electronica pjesma s pamtljivim refrenom i prštećim klavijaturama koja bi mogla sasvim dobro poslužiti kao jedna od završnih pjesama na tulumu, taman prije negoli izađe sunce.
Ako ste se ikada pitali treba li The Horrors shvatiti ozbiljno, “V” vanserijskom bendu koji nikada ne tapka na istom mjestu predugo.
