Justice
Audio, Video, Disco
(Elektra)
Francuski duo Justice prodrmao je plesnu scenu prije četiri godine svojim „†“ albumom, ispunjenim grubom, distorziranom plesnom glazbom, uglavnom bez vokalnih dionica, naslonjenom na sedamdesete. Bombastični ritmovi, inteligentno inkorporirani sampleovi, dobar osjećaj za klimaks, za oduzimanje i dodavanje bas dionica, za spuštanje i dizanje u pravi čas, sve je to pomoglo da stvari kao što su „D.A,N.C.E.“ i „Phantom II“ postanu vruća roba na plesnim podijima, a Justice svjetska koncertna atrakcija.
Baš kao što je bio slučaj s Daft Punk i prilično sličnim, po atmosferi tamnim retro-futurističkim „Homework“ albumom deset godina ranije. I baš kao Daft Punk, na drugom su albumu odlučili radikalizirati svoje glazbene i ideje i prilično hrabro u plesnu matricu uklopiti dva prilično problematična (i često prezrena) glazbena podžanra – disco i prog-rock. I dok su Daft Punk s „Discovery“ albumom pogodili pravu mjeru i stvorili jedan od najzanimljivijih, ali i najboljih plesnih albuma ikad, „Audio, Video, Disco“ se na prvo slušanje doimao toliko programirano pompoznim i bombastičnim, toliko pitkim da se činio trivijalnim. Više to nisu copy&paste fragmenti sastavljeni u plesne hitove, to su klasično strukturirane pjesme prosječne dužine, s puno najnormalnijih vokalnih dionica, to je sasvim drugačiji autorski pristup. Ali sa svakim novim ponavljanjem pjesme ne postaju trivijalnije, ima nešto originalno u njihovoj eklektičnosti, a samim tim i privlačno. Daft Punk su na Discoveryu spretno otpuhali prašinu s opskurnih ploča iz sedamdesetih godina i na taj kostur dodavali glazbene „mišiće“ sub-basovima i elektronikom. Točnije, jako puno mišića. Justice su odabrali mukotrpniji put i kostur i mišiće izgradili sami što govori o autorskoj ambicioznosti. Justice su dosad bili par DJ-eva, na ovom su bend u pravom smislu te riječi. A glazba? Kao što je spomenuto, besramno (u dobrom smislu riječi) i atraktivno miješanje disco glazbe i simfo-rocka. Ali disco napumpan masnim ritmovima i tutnjajućim sub-basovima do nezamislivih granica i simfo-rock u kojem osim teških gitara, zvuk podebljavaju sintesajzeri koji zvuče kao kroz efekte provučene gitare. Tu su i posebno privlačni tiši dijelovi u kojima se uvijek čuju prilično inovativni elektronski pasaži. Ili manje inovativni i uopće ne elektronski (kao flauta u izvrsnoj On’n’On), ali uvijek atraktivni. Tako klavijature u „New Lands“ zvuče kao one grupe Supertramp, gitare u „Cannon“ kako kakav hommage za Black Sabbath, ritam u „Parade“ kao „We Will Rock You“ grupe Queen, a u „On’n’On“ poput „Kashmira“ Led Zeppelina.
Možda Audio, Video, Disco neće sjesti svim pravovjernim Justice fanovima jer je odmak ka vedrijoj, tehnički čišćoj, izravnije tradicionalnijoj plesnoj glazbi ovdje očit. Umjesto zaključka, najbolje je reći da debi i novi uradak zanimljivih Francuza nije za kvalitativno uspoređivanja. Ovo je jednostavno drugačija glazba.
