Lana Del Rey
Did You Know That There's a Tunnel Under Ocean Blvd
(Interscope, 2023)
Iz prethodnih osam albuma lako je zaključiti da Lana Del Rey poznaje i priznaje samo dva tempa, spor i još sporiji. To je svrstava među kantautorice koje volite ili posve zanemarujete, ali to je, dakako, dio njezina senzibiliteta i šarma. Dodatne argumente za tu konstataciju predstavila je na devetom, bizarno naslovljenom albumu Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd koji pripada gornjem domu njezine diskografije unatoč tome što je predugačak (16 brojeva, gotovo 78 minuta) i što su odstupanja u tipu raspoloženja – od melankoličnog do sanjivog i natrag – svedena na minimum.
Iznimka je “Peppers”, neobična skladba, ritmički kompleksna, s gostujućom kanadskom repericom Tommy Genesis i najmanje dva primjera onoga što je obuhvaćeno engleskom sintagmom ‘name-dropping’. “Me and my boyfriend listen to the Chili Peppers..” Ili pak “Hands on your knees/I’m Angelina Jolie..”
No, takve su diverzije izuzetak. Album Did You Know duboko je uronjen u ispovjednu kantautorsku estetiku, s mnoštvom aranžmanskih deatalja koji podebljavaju melodramatsku crtu. Uvodna “The Grants” (Grantovi) sadrži otvorene autobiografske aluzije; Lana je rođena kao Elizabeth Woolridge Grant. Pjesma počinje u vokalnom gospel stilu prije nego što Del Rey uz pratnju sumornih klavirskih akorda i himničnu melodiju, stane nizati sjećanja na članove vlastite obitelji. I na Johna Denvera, još jednog glazbenika koji je našao mjesta u velikom kolažu referenci, osobito iz zlatnog razdoblja sedamdesetih, premda ne nužno. Jedna od omiljenijih su Eaglesi i njihov sveamerički klasik “Hotel California”. Bitna referentna točka je i pjesma “Don’t Forget Me” (iz 1974) kultnog kantautora Harryja Nilssona – obje se spominju u evokativnoj naslovnoj skladbi.
Glavni producent (i povremeni suautor) na albumu Did You Know Lanin je čovjek od povjerenja, Jack Antonoff, čiji bend Bleachers gostuje u još jednoj iznimnoj baladi, “Margaret”. Ustvari, nekoliko najboljih pjesama uveličali su suradnici, kao što je primjerice “Let The Light In” u kojoj se pojavljuje Father John Misty, ili pak “Candy Necklace” s neodoljivo ugođajnom pijanističkom figurom Jona Batiste. U tom kontekstu nije čudno da mnoge pjesme sadrže semplove i interpolacije – “Paris, Texas” (još jedna, ovaj puta filmska referenca) zapravo je vokalno ‘nadograđena’ instrumentalna skladba “I Wanted To Leave” Briana Fennella (SYML).
S glazbom koja u najimpresivnijim dijelovima teče u nostalgičnoj i pomalo zlokobnoj slow-motion tehnici, Lana Del Rey ostaje “zvukovni ekvivalent filmskih ostvarenja Davida Lyncha”, no svaki je njezin album, pa i ovaj, ne samo nova lekcija iz postmodernizma, nego i autorski korak naprijed na putanji petnaestogodišnje karijere. Njezine omiljene teme – seks i njegovo naličje, smrt, američki popkulturni simboli, emotivni odnosi s bivšim i sadašnjim partnerima, obiteljske spone – možda izviru iz osobnih preokupacija i nerazriješenih tjeskoba, no osobina uspješnog kantautora/kantautorice ogleda se upravo u vještini s kojom osobno prevodi u univerzalno. Drugim riječima, u načinu na koji slušatelj biva uvučen u pjesmu tako da više ni sam nije posve siguran gdje prestaje autoričin, a gdje počinje njegov svijet.
