Lenny Kravitz
Black And White America
(Roadrunner/Atlantic/ Dancing Bear)
U vrijeme kad je pokušao potpisati svoj prvi diskografski ugovor Kravitzu su agenti govorili da je njegova glazba ili premalo “crna” ili premalo “bijela”. Na kraju je odlučio snimiti album o vlastitom trošku da bi se uskoro diskografske kuće trgale da izdaju njegov “Let Love Rule”, spoj funka i rocka s retro štihom glazbe šezdesetih.
Oprečne ocjene tada izrečene kako je nadareni autor, ali i da je preplavljen vlastitim utjecajima, vrijedit će većinu njegove sad već 25 godina duge karijere. To vrijedi i za najnoviji uradak, deveti po redu, jer Kravitz potvrđuje da zna napisati catchy pjesmu, ali mu je problem zagaziti u nepoznato.
“Black And White America” je tako ispala kao kolaž, ili bolje rečeno kajdanka svega onog što je kroz pet desetljeća glazbeno obilježilo Ameriku. R&B, funk, soul, rock, disco…, sve se ro ovdje može čuti i teško se oteti dojmu da je riječ o pjesmama inkarnacijama nečeg što smo već čuli. Ne samo žanrovski već i ponaosob; “Liquid Jesus” pljunuti je Marvin Gaye iz “What’s Going On” faze, naslovna stvar se kreće na putu od gudačkih aranžmana Isaaca Hayesa do funka Curtisa Mayfielda, u “Come And Get It” Hendrix sreće Kool And The Gang, “Superlove” je balada u stilu Brothers Johnson što i sam priznaje izjavama kako je htio napisati svoju “Strawberry Letter 23”.
Iako će naslov album sugerirati političku angažiranost u smislu podjela i ogorčenosti, Kravitz i u naslovnoj pjesmi i ostatku albuma svoju poruku poentira optimizmom, a ne novim podjelama. Spominjući slučaj vlastitih roditelja (majka crnkinja i otac ukrajinski Židov imigrant) i velikana poput Martina Luthera Kinga i teškoće na koje su nailazili, Kravitz zapravo zadovoljno konstatira kako je proces rasne snošljivosti nepovratan.
Eklektičan, jak u melodijama i nešto slabiji po pitanju autorske osobnosti, sa 16 pjesama malo predug, odlično produciran…, ugodan za slušanje, Black And White nije ni najbolji ni najlošiji Kravitzov album. Solidno odrađen zanatski posao.
