Lucinda Williams
Blessed
(Lost Highway)
U vremenski nekonzistentnom diskografskom javljanju jednog od najvrjednijih bisera country/blues scene i to ne samo kad su u pitanju ženske kantautorice, kao da se da iščitati da je Lucinda Williams čekala izvanjski podražaj da probudi muze u sebi. Nesretna ljubav, gnjev slomljenog srca, propuštene prilike, žal za bližnjom osobom. Kao da je svaki osobni gubitak bio gorivo za niz izuzetnih albuma.
Deseto djelo u 30 godina karijere kao da nije isprovocirano iznutra, Lucinda na pragu 60-ih godina je lirski nastrojena više promatrački negoli introspektivno. Nema slomljeno srce niti neku drugu očitu nevolju na putu, pa se Blessed doimlje opuštenim, solidnim albumom s par pjesama izuzetne inspiracije (krasan blues u „Buttercup“) i s atmosferom u pola tuceta balada od kojih se – kako je s ponajboljim uratcima (Car Wheels On a Gravel Road, Essence) bio slučaj – ježi koža.
Nije stvar u tome da se osjeća emocionalna distanca jer Williams ima taj grubi, poderani glas takve vokalne ekspresije da čovjek ne može ostati ravnodušan baš da joj se stihovi sastoje od opisivanja krečenja stana. Ona je sad samo manje ljuta, ogorčena i ne „grize“ poput ranjene lavice. Zato dobar dio albuma zvuči gotovo ugodno sjetno, kao blagi, ovaj put i prilično komercijalni country rock, pogodan za popodnevni „za svakog ponešto“ radijski program. No i kad radi zanatski posao – ovaj put uz gostovanja Elvisa Costella i Matthewa Sweeta – Lucinda Williams radi više nego dobar posao. Teško je uopće zamisliti kako bi to zvučao njen loš album.
