Foo Fighters
Wasting Light
(RCA)
U posljednjem desetljeću Foo Fighters postajali su sve predvidljiviji, pretenciozniji i dosadniji bend, a rasprodavali su sve veće prostore, na kraju čak i ogromni Wembley. Nekad davno Grohl je izrekao zanimljivu rečenicu kako su članovi Nirvani bili vjerojatno pod utjecajem glazbe, grupe Knack (My Sharona), Beatlesa i ABBA-e skoro u jednakoj mjeri kao i opskurnih punkera Flipper i Black Flag.
Sam Grohl je pak svoje prve albume pod imenom Foo Fighters stvarao pod utjecajem Kurta Cobaina, no s vremenom je iz tog amalgama utjecaja počeo ispuštati neke dijelove, pa su mu pjesme postale stadionski indie-metal s ogromnim refrenima, ali i sitnom imaginacijom. Suša je s Wasting Light napokon prekinuta; Grohl je tražio poticaj što će mu proizvesti kreativne sokove, da ponovno snimi pjesme kakve je stvarao na eponimnom prvijencu, na melodičnom The Colour And The Shape i žestokom There Is Nothing Left To Lose.
Za početak stvorio si je uvjete da tako bude, iz high-tech studija bend je vraćen tamo gdje je sve počelo, u njegovu garažu u San Fernando Valley, za producenta je uzeo Butcha Viga, producenta legendarnog Nirvaninog Nevermind, gitarist Pat Smear vraćen je u studio, a zatvaranje kruga osigurano je gostovanjem Nirvaninog basista Chrisa Novoselica u “I Shuld Have Known” u kojoj ima ponajviše Nirvaninog duha na jedan komercijalniji način.
To što je album sniman u garaži na isključivo analognoj opremi ne znači da imamo posla s lo-fi zvukom, nego baš suprotno, Wasting Light je s te tehničke strane, da tako kažemo, supersoničan, kao i gotovo sve što je Vig potpisao kao producent, od Smashing Pumpkins do vlastitog projekta Garbage. Wasting Light ne treba dugo čekati da potpali receptore u mozgu, Grol i društvo poslužili su se sa svakom šablonom da stvore bučni, kočeperni rock s moćnim bubnjevima i dovitljivim prijelazima, valjajućim bas linijama i zidom gitarskog zvuka. Netko s tri rifa pokrije cijelu karijeru, netko ih rasporedi u tri pjesme, Foo Fighters ta tri rifa uguraju u jednu pjesmu. Konstantna “bitka” zanimljivih gitarskih fraza, redom nabrušenih i inteligentno konstruiranih uz česte izmjene tiho-glasno, brzo-sporo, kako je to još Nirvana mažnjavala od Pixiesa, čine ovaj album iznimno dinamičnim. Čak i kad je evidentno da je riječ samo dobro odrađenom zanatskom poslu, složenost i razrađenost pjesama zove na nova i nova slušanja.
Dakako, već od prvog albuma bilo je jasno da Dave Grohl ima talenta za catchy melodiju, ovdje je taj talent u potpunosti potvrđen nakon dosta godina suše. Prepoznala je to i publika; na osnovu par teasera na vlastitoj web stranici i zaraznog singla “Rope”, Wasting Light postao je prvi album Foo Fightersa koji je uletio na broj jedan Billboard liste albuma. Garaža kao da je Grohlu pobudila novu mladost i inspiraciju. Sedmi album njegovog benda ispunjen je inspirativnom glazbom, modernim energičnim stadionskim indie-rockom koji će privući i dio metal, ali i punk rock publike.
