Manic Street Preachers
Rewind The Film
(Sony)
Od svih legendarnih bendova te Britpop ere devedesetih, Manic Street Preachersi su možda i najbolje izdržali “test vremena” i turbulentne godine koje obilježe svaki kolektiv. Kroz konstantne promjene, igre s aranžmanima i žanrovska lutanja, svaki novi album ovih velških majstora kao da je u neku ruku djelo različitih bendova.
Dosadašnjih deset izdanja, svako za sebe, predstavljaju svojevrsni dokument vremena i situacije u kojima se bend našao u tom trenutku; ovo jedanaesto, “Rewind The Film”, isto tako predstavlja novu eru u zvuku benda, za kojeg donedavno nismo mogli biti ni sigurni hoće li nastaviti karijeru nakon ulaska u “vremenski nedefiniranu pauzu” 2011. godine. Ta pauza je, ma kako šokantno predstavljena, pokazala kako je bend postao svjestan da su doživjeli svoj kreativni, ali i komercijalni vrhunac, te da su ovih par lutajućih izdanja – koja su izbacili nakon svog vrhunca slave i uloge stadionskih rock zvijezda kasnih devedesetih – ipak stremila ka ljutoj prosječnosti, da ne kažem nešto oštrije.
No, “This Sullen Welsh Heart”, uvodna pjesma na novom albumu u jednom svojih stihova tvrdi “The art of creation saves us from despair, a phrase that keeps repeating in my head”. Manic Street Preachersi su sa “Rewind The Film” počeli iznova, lišeni bilo kakvih tegobnih misli i očekivanja. U karijeri su doživjeli praktički sve što se može i sada su nam ponudili jedno mirno, akustično izdanje koje će u startu odvratiti sve one koji možda očekuju nove grmljavinske hitove poput “Archives Of Pain”.
“Rewind The Film” predstavlja suštu suprotnost toj fazi; obilujući emotivnim (i slojevitim!) liričkim rješenjima. Osamnaest godina nakon bizarnog nestanka gitarista i glavnog stihoklepca Richeyja Edwardsa, bend je na tom polju dosta stagnirao, plan kojim je Nicky Wire vješto izbjegao komentare da se šlepa na račun njegovog jedinstvenog stila. Primjerice, iako su čak i gostovanjem velikog vokalista Richarda Hawleyja na “Rewind The Film” produbili osjećaj sjete i depresije, album u cjelini nikako ne služi kao prazno emotivno trošenje, već je naglasak na nostalgiji, melankoliji i izgubljenoj mladosti; ali s druge strane oni ne žele ostati bez magije koja je jedina spona s tom prošlošću, štogod se mislilo kad se posluša “Running out of Fantasy”.
Ima i trenutaka kada se, kao na “Show Me the Wonder” upitate da li su oni možda s tom Elton-John-stil pjesmom razvili ambicije odlaska na Euroviziju, ali ne dajte se obeshrabriti. “Rewind The Film” je osvježavajuće – pomalo i odvažno – izdanje u kojem se nisu bojali suočiti sa svim strahovima i tjeskobama koje nosi vrijeme, i projicirati ih u jednu akustičnu, pristupačnu cjelinu.
Dok je jasno kako će radi toga album biti polarizirano primljen među kritikom, a posebno među fanovima, moramo biti zahvalni na neki način da je ova kultna grupa preživjela svoja najturbulentnija vremena i smogla nove inspiracije za izdati jedan ovakav kvalitetan album. Umjesto da su pokušali (nastavili?) stremiti toj masovnosti i rekreiranju prošlosti, oni putem “Rewind The Film” dovode svoju povijest do točke gdje su sada, baš onakvi kakvima su željeli biti. Njihove bitke su ih ostavile ranjenima i punih ožiljaka, ali su ih jednako tako i oblikovale, udarivši temelje jedinstvenog spektra emocija u samu srž njihovog zvuka. Kvalitetno starenje, svakako.
