Moskau
Live at Vintage Industrial Bar
(samizdat; 2016.)
Objaviti live album poprilično je ambiciozna stvar. Moskau možda postoji već šest godina, ali tek su se prošle godine počeli profilirati u ovo što jesu danas: glazbeno-performativni kolektiv koji zapravo više naginje karnevalu i čiji su zloslutni, bučni i odlično osmišljeni nastupi zaista impresivni. Iza sebe imaju četiri izdanja, četiri EP-a i dva LP-a; svakim izdanjem sve su ambiciozniji, sve ozbiljniji sastav.
Kažem sastav jer pomalo je bedasto reći da je riječ o bendu kad se postava konstantno rotira. Osim Ivana Grobenskog, Djanga, Ivana Gundića i Pavla Bojanića tu su sad Buga Klara Blanuša, Katarina Čondrić i Tena Rak (koja doduše nije bila s Moskau tijekom ovog konkretnog nastupa u Vintage Industrial Baru). Za potrebe ovog nastupa pridružila im se Sara Renar, dobro poznato ime mlade regionalne scene.
O samom nastupu moglo se koješta pročitati, od tekstova gdje su novinari bili izbezumljeni činjenicom da Moskau nije izvodio performanse nego je, zamislite, svirao, do iznimno pozitivnih i blagonaklonih osvrta. Ukratko: nastup u Vintageu vjerojatno je najbolji koncert ovog kolektiva. Te je večeri sve funkcioniralo, od zvuka i nešto drugačijih aranžmana pjesama do sinergije izvođača i publike.
Otvaraju s “Ain’t No Grave”. Cca. minuta gitarističke buke i perkusija, zatim Django reži i pjesma se rastvara moćnim bubnjem, snažnim i basom i rastopljenom surf gitarističkom dionicom. Cijeli album obilježen je finom vokalnom međuigrom Djanga, Grobenskog i povremeno Sare Renar. Django, kao što napisah, uglavnom reži i biva teatralan. Vokal Ivana Grobenskog varira između začuđujuće ugodnog clean vokala do shizoidnog urlanja. “King In a Rag” nervozna je, trzava paljba koju presijeca Djangove disonantne klavirske dionice, a rasklimana verzija pjesme “My Funny Valentine” izvrsno prenosi taj standard i ocean melankolije koji ide s njim u ovo doba.
Nova pjesma, “My Body, My Way”, srcedrapajuća je numera i vjerojatno najbliže što ovaj kolektiv može doći pop pjesmi (iako sam siguran da će nadolazeći album dokazati upravo suprotno). Pjesma “Violence” s pamtljivim basom, cirkularnom pilom, Djangovim dahtanjem već je nešto klasičnija Moskau kompozicija, dok su pjesme “Daughters” i “Forest Party” kaos na uzici, a to je kategorija u kojoj Moskau briljira.
Ovaj je live album dokaz nevjerojatno visokog plafona ovog benda. Traje nešto više od sat vremena, ambiciozan je, promišljen i fantastično odsvira. Neki su kritičari njurgali oko muzike (zapravo sentimenta) koja je utjecala na Moskau. Odjednom je pretenciozno što su Moskau uzori Nick Cave, Tom Waits, Einsturzende Neubauten i njihova ostavština, a ne i bogu i narodu već dosadni i srednjostrujaški indie rock (kao što je, recimo, bendu Jonathan). Zapravo tu nije riječ o uzorima, Moskau su duhovni nasljednici (ako ne i srodnici) maloprije spomenutih izvođača. Moskau ovako zvuči zato što ništa drugo ne bi imalo smisla i Moskau jednostavno mora tako zvučati.
Nota bene: album sadrži pjesme isključivo s “Red EP”, “Dirty Ground”, “Gospel Machine” (obrade) nadolazećeg albuma radnog naslova “Violence & Sorrow” (https://moskau.bandcamp.com/).
