Moskau
Violence & Sorrow
(samizdat; 2017.)
U jednoj sam kritici već napomenuo kako Ivan Grobenski ima više lica; nešto konkretnije, usporedio sam ga s Janusom. U međuvremenu je nanizao još nekoliko raznorodnih izdanja, a u posljednjih nekoliko godina je Moskau postao nešto razvikanije ime. Vjerojatno je u pitanju nekoliko faktora: sve kvalitetniji i kompletniji albumi, sve uigranije i teatralnije svirke, osnivanje alternativne glazbene nagrade Porni, a svakako treba napomenuti da se karnevalu pridružila itekako afirmirana te renomirana glazbenica, Sara Renar.
U svakom slučaju, Moskau je kolektiv koji polarizira, ili ćete ih prezirati, ismijavati i prozivati pretencioznima, ili ste u stanju prodrijeti kroz naizgled patvoren senzibilitet i shvatiti da se pred vama nalazi jedan od najintrigantnijih sastava s ovih prostora koji (vrijeme je za floskulu) tako ne zvuči. A od svih albuma (a imaju ih iza sebe nekoliko) ovaj najmanje zvuči kao da su s ovih prostora. Štoviše, ovo je jedan pitomiji, usmjereniji, ali ništa manje mračan Moskau.
Na početku teksta spomenuo sam Janusa. Ne bez razloga. Kao što se iz naslova albuma da naslutiti, Moskau će na ovom dvostrukom albumu progovoriti o dva naličja jedno te istog mraka. Dvostruki albumi nevjerojatan su izazov, rijetko koji bend je u stanju složiti suvislo i kvalitetno dvostruko izdanje, naročito rijetko koji bend čiji najstariji članovi imaju tek nešto više od trideset godina (dobro, Ivan Laić ima trideset i pet). Kolektivu Moskau je to ipak pošlo za rukom.
Počnimo s “Violence”. “Lady of Violence”, gospa od nasilja, počinje iznimno, pa, razigranim basom. Nije da Moskau nije imao pamtljive i moćne bas linije, ali ovdje već graniči s pop glazbom kao i uostalom cijeli album. Basu se priključuju orgulje i gitara, dok Ivan Laić slaže rimu za rimom o toj gospi od nasilja koja je, da se naslutiti, (između ostalog) Helena Trojanska. Pjesma završava crescendom u kojoj bend pjeva kako će vas gospa utopiti svojom ljubavi.
Sljedeća, “My Funny Valentine”, je već nešto klasičnija Moskau kompozicija. Obrada pjesme iz mjuzikla “Babes in Arms” rasklimana je pjesma, ljulja se na nogama, vokal Laića i Grobenskog pripito vrludaju jedan oko drugog i tijekom refrena čini vam se kao da će cijela skladba kolabirati ali zahvaljujući nekom omanjem čudu ostaje na nogama. Autodestrukcija je Ivanima (Laiću, Grobenskog, a bome i Gundiću) uvijek bila jedna od glavnih tematskih preokupacija, tako da će na pjesmi “Spirits” nekoliko vrsta poroka (uglavnom alkohol) doći na red. Pametna, pitka i pomalo zlokobna kompozicija da se sublimirati odličnom poštapalicom koja se ponavlja kroz pjesmu: “I drink too many spirits ’cause my spirit’s all gone”.
Pjesma “Violence” opet plovi “klasičnijim” (zaista ništa nije klasično kod ovog benda) Moskau vodama, naglašen bas Pavla Bojanića, shizoidni napad gitara i još shizoidniji tekst bušiti će vam rupe po lubanji. I to nimalo suptilno. Slijedi “The Cecil Hotel” (možda najbolja stvar na albumu), koja vrti narativ o urbanoj legendi Cecil Hotela kojeg prati reputacija ukletog mjesta gdje su suicid i ubojstvo uobičajeniji prizor od švedskog stola ili, ne znam, sobe bez žohara. Bas, saksofon, orgulje, snažan bubanj i Laićevo uvjerljivo pripovijedanje natjerat će vas na gibanje, koliko god to suludo zvučalo.
Prva ploča završava s “Today’s Getshemane” koja opet klizi natrag u Moskau na koji smo navikli. Olovna, spora kompozicija čiji će vam zadnji stihovi dugo odzvanjati u glavi (“today’s Getshemane, tomorrow’s Golgotha”). Ostavljaju nas da bauljamo između Getsemanskih vrtova i Golgote, a zatim kreću sa “Sorrow”. “Totus Tuus” (svojevrsni moto Karola Wojtyle) služi kao preludij u cijelu priču. Gdje su na “Violence” pjesme nosili jaki grooveovi, na “Sorrow” će razumljivo piano (“By Midnight I’m Gone”, “Betty Murdered”, “Lady of Sorrow”) biti u prvom planu. Ovdje besramno koketiraju s ostavštinom Bad Seedsa tako da ćemo naići na neke nove murder ballads u “Down Down Down” i “Betty Murdered”, dok ćemo na “My Body, My Way” (briljantan refren) i “Lady of Sorrow” (najbolji tekst) Moskau pokazat svu raskoš svojih stihoklepačkih sposobnosti. Cijelu ploču zaokružuje “Captain, Row Your Boat”, priča tamo negdje u Bermudskom trokutu između Kolumba, “Odiseje” i Coleridgeove “Rhyme of the Ancient Mariner”.
Uvijek teatralni, sada nešto zreliji i mnogo suvisliji, konceptualno na visokoj razini, a glazbeno mnogo više pitki nego prije, Moskau dokazuju kako su iznimno, iznimno rijetke zvjerke.
