Resistance
Warner/Dancing Bear
{etRating 3}
Dok su oni izdavali prvi album Radiohead su već izabrali autorski put kojem je samo nebo granica. Možda baš zato nisu pokopani lopatom na kojoj piše «plagijatori», taj njihov debi Showbiz (1999.) poslije nećkanja prigrljen je unisono. Muse su nastavili ondje gdje su s Radiohead stali s The Bends. Nije da nisu težili tome da im samo nebo bude granica, ali do danas su se držali osnovnog kursa – ultra melodičnih vokalnih dionica, oštrih gitarskih ritmova i agresivne ritam sekcije. Prošli, Black Holes And Revelations doimao se poput uskrsnuća, pronađena je nova energija i način da se tenzija podigne na rastezanju suprotnih polova vlastite glazbene osobnosti. Drugim riječima, s jedne strane Matt Bellamy i ostala dvojica su svoju indie stranu začinili delikatnom elektronikom i s druge zaplesali na rubu simfo-rock pretencioznosti. Na prvo slušanje Resistance se doimlje manje ambicioznim, «manjim» albumom i u krajnjem rezimeu to stoji i nakon dužeg druženja s novih 11 pjesama. Resistance zaražava na drugačiji, stupnjeviti način s obzirom na svoju strukturu. I dok se simfonijske sklonosti i indie retorika sudaraju kroz cijeli prošli album, Bellamy je na ovom fizički odijelio svoju glazbenu podvojenost. Naime, početak je načičkan čistim indie melodijama s potencijalom hita, dok je na posljednje tri u potpunosti otpustio kočnice naspram prog-rock simfonijskim aspiracijama. Već i sami nazivi – sve tri zovu se isto, Exogenesis Symphony s nastavcima Part I, II i III – govore kako je Bellamyu dosadilo teći strogo ograničenim žljebovima rock izričaja, sad se, uzimajući u obzir grandiozne klavirske dionice – igrao novovjekog Chopina. Bez mnogo razmišljanja, ovo je finale albuma i njegov najdiskutabilniji dio i dobro je da je zabačeno na kraj. Ima još jedna iznimka; «United States Of Eurasia» iz sredine «normalnog» dijela najdirektnije je naslanjanje grupe Muse na Queen s kojima dijele sklonost pjesmama većim od života. Razvija se polako kroz klasični zvuk klavira i tiho melodično pjevanje prema finalu, gitarskoj oluji i upošljavanju punog kapaciteta pluća Matta Bellamya. Hommage, parodija ili metafora, može se tumačiti na više načina, ali ovo je definitivni „Bohemian Rhapsody“ moment u Muse karijeri. Definitivno, teško je s jednakim entuzijazmom prigrliti suprotnosti Resistancea, ali uvijek postoji ona druga privlačnija strana, ovisno o glazbenim sklonostima. Drugim riječima, iskazane opreke indie glazbe i prog-rock eksperimenta mali su rizik za Muse.
Tihomir Ivka
