Cause I Sez So
ATCO/Dancing Bear
{etRating 4}
Sudbina ih nije mazila, prije negoli su potpisali prvi diskografski ugovor, bubnjar Billy Murcia ugušio se nakon bizarne igre s dvije grupie djevojke, originalni članovi Johnny Thunders i Jerry Nolan umrli su početkom devedesetih s razlikom od par mjeseci, prvi pod nerazjašnjenim okolnostima vezanim uz drogu, drugi od meningitisa. Basist Arthur Kane umro je kratko nakon ponovnog ujedinjenja 2004. od leukemije. Danas su u New York Dolls samo dva originalna člana David Johansen i Sylvain Sylvain. Živi, ali im se vide godine divljeg života na smežuranim licima. Dobra je vijest da ih energija nije napustila, kao ni prijatelji čije su glazbene preferencije formirali upravo ovi Njujorčani. Osim što 
su proto-punk bend, preteče strašne lokalne scene predvođene Ramonesima, Blondie i Television, što su svojim kičastim oblačenjem inspirirali glam rock pojave i utjecali na metalce tipa Kiss, u Engleskoj su imali predanog obožavatelja koji je vodio njihov fan klub u ranim sedamdesetim godinama – kasnije će taj tip postati ikona britanske glazbe zahvaljujući Smithsima. Da, Morrissey je i dalje veliki fan Dollsa. Zahvaljujući njegovom angažmanu i dogovorenim gažama na festivalima u Britaniji je i došlo je do ponovnog ujedinjenja benda 2004. godine. Kasnije je bend snimio i hvaljeni povratnički album 2004., prvi nakon 32 godine pauze. «Cause I Sez So» je više nego ugodno iznenađenje; bendovi poslije toliko vremena ostaju zarobljenici vremena u kojem su stasali pa zvuče otrcano, postaju studijski frikovi što ih vodi u određenu sterilnost. Iako je ovdje produkcijski posao preuzeo veteran Todd Rundgren, producent njihovog prvog albuma iz 1974., snimke su praskave i životne, a autorska snaga Dollsa iznenađujuća. Naslovna uvodna stvar čvrsti je hard rock dosta sličan onome što su u drugoj polovici osamdesetih radili Iggy Pop i gitarist Pistolsa Steve Jones. «Muddy Bones» iza nje još je prljavija i «garažnijeg» prizvuka, podsjeća na još jedan genijalno dizanje iz mrtvih, ono gitarista MC5 Waynea Kramera i njegovog izvanrednog djela The Hard Stuff iz sredine devedesetih. Obje pjesme lucidne su i otrovne socijalne dijagnoze suvremenog svijeta što je dokaz više da Johansen i društvo proživljavaju novu mladost. I otprije poznati po tome da vole zaviriti u razne rukavce rock žanra, ovdje s hard rocka skreću u nekoliko stvari ka puno nevinijim šezdesetima (Temptetion To Exist), gotovo Ronettes zvuku u «Lonely So Long», «This Is Ridiciulous» je pomaknuti blues u stilu Chucka E. Weissa, «Trash» originalno s njihovog prvog albuma ovdje je dobila vrlo zanimljivu reggae inačicu. New York Dolls su u 2009. nešto obrnuto od glazbenih Potemkinovih sela, iza ruiniranih fasada krije se prava autorska raskoš.
Tihomir Ivka
