Oh Sees
Smote Reverser
(Castle Face Records; 2018.)
Teško je održati istu razinu kvalitete kroz dvadeset i jednu godinu i isto toliko albuma. Johnu Dwyeru, kreativnom lideru Oh Seesa (koji su u svojoj dvadesetogodišnoj karijeri prošli više inkarnacija, više postava i više imena) i vjerojatno najkultnijoj ličnosti suvremenog garažnog rocka, je to uglavnom polazilo za rukom.
Kažem “uglavnom” jer nije mu svaki uradak bio izvrstan. Neki su albumi bili naprosto u redu, prolazni. Našla bi se nekoliko vrhunskih pjesama, ali bi album kao cjelina štekao. Nikada nije, doduše, objavio loš album.
U posljednje vrijeme počeo je, kao i mnogo garažnih sastava, gurati priču prema progresivnom rocku. Najbolji primjer toga su suludi australski King Gizzard & the Lizard Wizard koji su 2017. izdali čak pet studijskih albuma, i to LP-a. Ne spominjem ih tek toliko, između King Gizzarda i (Thee) Oh Sees ima nekoliko poveznih točaka: sklonost psihodeliji, sklonost eksperimentu, često korištenje krautrock i prog rock elemenata te energične svirke uživo. King Gizzard su, ruku na srce, ipak mnogo elegantnije uplovili u prog vode (iako su i oni na momente naporni).
“Smote Reverser” album je od sat vremena (dobro, 59 i 59 sekundi) i prepun je praznog hoda, nepotrebnog soliranja i iznimno iritantnih jam sessiona čija je jedina namjerna, čini se, produljiti pjesmu. Dwyer je uspio snimiti samo nekoliko pamtljivih momenata, ali to nije ni izbliza dovoljno da bi se album izbavio iz ralja osrednjosti koje su ga proždrle. Solaže i rifovi su samozadovoljni, nenadahnuti, ritam sekcija često zabrazdi u iritantnu jazz improvizaciju i kompozicije pjesama su nekako amorfne.
Ploča ima sasvim solidan start s “Sentient Oona” koju krase zanimljive vokalne dionice i fenomenalne bubnjeve (dva su bubnjara) i s frenetičnom “Overthrown” koja ugodno razbija prog rock epopeje. “Smote Reverser” je delirična ploča koja je mogla biti izvrsna da je Dwyeru netko rekao da se zauzda. Vrhunac ploče trebala je biti dvanaestominutna “Anthemic Agressor” koja je prepuna svemirskih snytheva, trzavih gitarističkih dionica i bubnjarskih bravura, ali se izuzetno brzo razvodni, kao i većina kompozicija na albumu, uostalom.
Dwyerova sklonost eksperimentu pohvalna je, svakom novom pločom uspio je dodati nešto novo što je bend odvajalo od gomile, ali čini se da je na “Smote Reverser” bio suviše ambiciozan i trudio se previše toga ugurati u pjesme. Konačni je proizvod relativno nezanimljiva ploča s potencijalom da uživo zvuči odlično. Bilo bi previše reći da je Dwyeru ponestalo ideja ili da nema više što za pokazati. Ostaje pričekati da nemirni Oh Sees izbace novi album. Poznavajući ih, to neće biti dugo.
