Zeal & Ardor
Stranger Fruit
(MVKA Music; 2018.)
Geneza benda Zeal & Ardora poprilično je zanimljiva, ako ne i bizarna. Prije četiri godine Manuel Gagneux je na 4chan, stranicu notornu po trolovima i čudacima, postavio upit. Upit je glasio da mu zadaju koja dva naizgled nespojiva žanra da spoji. Odgovor je glasio: black metal i “crnačku muziku” (naglasak na gospel).
Predznak “black” (crno) je jedina zajednička točka. Black metal odlikuju: vrišteći vokali, brzi tempo, jaka distorzija, anti-kršćanski sentiment, paganizam, a poneki bend zabrazdi u vode neo-nacizma i etničke čistoće. Neki pale crkve. Zvuči stereotipno, ali tako je.
Gospel je, s druge strane, kršćanska muzika s iznimno snažnim, naglašenim vokalnim linijama, da ne idemo preduboko u detalje. Očito je iznimno povezan s afroameričkom kulturom. Koliko s duhovnosti, toliko s kulturom otpora. Manuel Gagneux, čiji je otac Švicarac, a majka Afroamerikanka, prihvatio je izazov i rezultat je poprilično zanimljiv amalgam naizgled nespojivih elemenata. Iz rasističke jame 4chana, takozvanog analnog otvora interneta, dolazi jedan od najzanimljivijih bendova današnjice. Prvi album “Devil Is Fine”, nevjerojatno spaja snagu i duhovnost južnjačkog gospela i spirituala te snagu i očaj bluza s blast beatovima i tremolo pickingom black metala. Savršen odgovor ljudskom šljamu koji zagovara nadmoć bijele race.
Logički nastavak prvog albuma, “Stranger Fruit” (nimalo suptilna referenca na linčeve i pjesmu Abela Meeropola koju je najviše popularizirala Lady Day, Billie Holiday), je izvrstan sonični, ali i sociološki pothvat koji ide savršeno ukorak s rasnim i drugim nemirima koji drmaju SAD i Europu (bend je nastao u New Yorku, ali im je baza u Baselu).
Album, to jest dijelovi njega, služi kao vremeplov kroz stoljeće afroameričke muzike, tako da ćemo na njemu čuti big band piano, funky ritmove, crkvene orgulje i momente koje će vas podsjetiti na indie rock heroje TV on the Radio. Kada sve to presjeku post-metal dionice na gitari, urlanje iz petnih žila i brzi rifovi, dobijete nesvakidašnji album.
Činjenica da Gagneux poseže za tradicijom, boli natopljenom tradicijom, nije loš pokušaj fetišiziranja, nego upravo tim posezanjem za “crnačkom muzikom” i dovođenjem ga u sasvim drugačiji kontekst on gradi most između “tada” i “sada”, pritom ukazujući na društveno licemjerje i činjenicu da su SAD i Europa definitivno nisu u post-rasnom razdoblju. “Stranger Fruit” progovara o svim vrstama autsajdera, ne samo rasnim, i najjači je upravo u tim trenucima, kad se Manuelov lelek, lelek od kojeg ćete se naježiti.
Ako niste navikli na black metal, počnite s “mekšim” stvarima: “Gravedigger’s Chant”, “The Hermit”, “Ship On Fire”, “You Ain’t Coming Back”, “The Fool” i “Built On Ashes”.
