Pink Floyd
The Endless River
(EMI/Dancing Bear, 2014.)
O londonskom kvartetu koji je krajem šezdesetih prekrojio sliku popularne kulture najslikovitije govori događaj otprije nekoliko godina. Naime 2010. u sudskom okršaju s vlastitom diskografskom kućom EMI, članovi Pink Floyda uspjeli su ishoditi zabranu digitalne prodaje svoje glazbe u formi pojedinačnih pjesama. Razlog?
Albumi se, smatra bend, moraju konzumirati u cijelosti, a ne u izdvojenim komadićima.
Taj tvrdoglav ali sasvim logičan stav razotkriva čitav jedan (gotovo zaboravljeni) pogled na svijet koji su, uostalom, sami počeli kreirali već s prvim taktovima pjesme “Astronomy Domine” s prvijenca The Piper At The Gates Of Dawn, a nastavili na doslovce svim nadolazećim albumima. Uključujući i novi projekt The Endless River.
Radi se o finalnog poglavlju u karijeri – barem je tako najavio David Gilmour u nedavnom intervjuu za BBC. O albumu kojeg valja slušati kao svojevrsnu nadogradnju projekta Division Bell iz 1994. Naime, sve je povezano s njime, počevši od samog naslova: fraza “the endless river” preuzeta je iz teme “High Hopes” s kojom Division Bell i završava. Na mjestu gdje prestaje Division Bell, počinje novi album čija struktura počiva na instrumentalnim fragmentima i poludovršenim idejama zaostalih iz vremena tih sessiona. Spomenimo još jedan podatak koji se svugdje navodi i ne treba ga ispuštati iz vida: The Endless River posvećen je klavijaturistu Richardu Wrightu, koji je preminuo u rujnu 2008. A ta posveta nije slučajnost, nego posthumno priznanje naintrovertnijem članu Pink Floyda, čije kreativne i instrumentalističke zasluge za života nisu bile dovoljno prepoznate.
Glazbeno potcijenjen a osobno nesiguran i povučen, Wright je tijekom karijere ulazio u nepremostive osobne sukobe s agresivnim Rogerom Watersom, koji ga je u vrijeme snimanja albuma The Wall bio izbacio iz postave. Pa ipak, bez Wrightovog autorskog i klavijaturističkog doprinosa teško se mogu zamisliti i shvatiti neke ključne dimenzije zvuka Pink Floyda, dio aranžnanskih finesa i – dakako – skladbe s njegovim vokalom u prvom planu, kao što su “Time”, “Us And Them”, “Remember A Day” ili (posebno) “Echoes”. Posebno se to odnosi na potonju temu, koju je upravo njegovo pjevanje, u tandemu s Gilmourom, uzdigao do vrhunaca britanske psihodelije ranih 1970-ih.
Kad su ga jednom pitali o trenutnom stanju u kojem se zatekla grupa, Wright je odgovorio kako je Pink Floyd poput braka koji je neprekidno u stadiju probne rastave. Teško je naći bolju definiciju. Njihova kreavnost djelomično proizlazi i iz te tenzije, iz međuodnosa različitih instrumenata, prije svega fluidnih Gilmourovih gitara i Wrightovih klavijatura. Odnosno, njegovog (kako mu je posthumno priznao i glavni neprijatelj Waters) nepogrešivog osjećaja za harmonijsku progresiju.
Kao i svi ostali radovi u diskografiji Floyda, tako se i The Endless River (da parafraziramo Loua Reeda), mora slušati onako kako se gleda cjelovečernji film: u komadu. Zato su skladbe povezane, umiksane u cjelinu tako da svaki pojedini komad proizlazi iz prethodnog i ulijeva se u onaj idući. Tako smo dobili zbirku relativno kratkih, ambijentalnih instrumentala koji teku i kreću se nekom unutarnjom logikom. U najslabijim trenucima oni graniče s banalnošću new agea, a u najboljim podsjećaju na neke od klasičnih trenutaka iz ne toliko bogatog, koliko utjecajnog opusa grupe.
U mnogim aspektima The Endless River zaziva prošlost benda, citira ju, i na nju se izravno referira. Tako će već druga pjesma, “It’s What We Do” izravno aludirati na strukturu i ugođaj Floyd-himne “Shine On You Crazy Diamond”, dok će “Allons-y” evocirati neke trenutke s albuma “The Wall” – preciznije, “Run Like Hell”.
Ako bi se trebala detektirati zejednička tematska nit u opusu benda, onda je to posvemašnji manjak komunikacije, pokidane spone unutar društva i otuđujući karakter moderne urbane džungle. Albume su nerijetko koncipirali polazeći baš iz tog ishodišta. U tom smislu, jedan od kritičara ispravno zaključuje da se čitava komunikacija na The Endless River ogleda u svojevrsnom dijalogu s prošlošću.
Pjesme su pritom svedene na instrumentalne fragmente, na više ili manje dorađene skice ili pak “čisti” ugođaj – a on je tipično introspektivan, kao što introspektivno i nostalgično djeluje veći dio njihove bolje glazbene povijesti. I kad napokon stigne posljednja skladba, jedina pjesma s riječima, “Louder Than Words”, slušatelj shvaća da je prisustvovao nekoj vrsti naknadnog svođenja računa. No Pink Floyd se pritom doista imaju čime pohvaliti; bez njihovog opusa teško bi bilo zamisliti englesku psihodeliju, progresivni i art rock, a djelomično i suvremeni indie rock, te posebno modernu ambijentalnu glazbu.
“The Endless River” je, prema tome, elegija za Richarda Wrighta, pri čemu valja naglasiti da je tekst jedine pjevane skladbe napisala Polly Samson, Gilmourova (po svemu sudeći dobronamjerna) supruga, spisateljica i novinarka koja već dulje mora trpjeti ponižavajuće usporedbe s Yoko Ono, kao i prozivanja da je ubrzala, ako ne i pridonijela razlazu grupe.
Dakako, prava je istina da su se Pink Floyd počeli razilaziti davno prije nego što je u život Davida Gilmoura, pa samim tim i u život grupe, ušla Polly Samson. Unutarnja dezintegracija počela ih je nagrizati poslije snimanja albuma The Dark Side Of The Moon, nastavila se na još boljem Wish You Were Here, potcijenjenom Animals i precijenjenom The Wall. Osamdesetih, kad je kulminirao sukob najprije na relaciji Waters-Gilmour, pa onda Waters protiv svih ostalih, grupa je snimila svoje najgore ploče.
Nakon što je koncem 60-ih otišao najprije Syd Barrett kao kreativna poluga iz prve razvojne etape grupe, a potom ih napustio i arhitekt koncepata koji su uslijedili, karijera Floyda približila se logičnom svršetku – posebice u svjetlu činjenice da je prazninu koju ostavlja Richard Wright skoro nemoguće popuniti. O tome, uostalom, a ne samo o Wrightu, govori i ovaj album. U skladu s nedvosmislenom porukom iz pjesme “Louder Than Words”, Pink Floyd su uvijek ostavljali dojam cjeline koja nadilazi mehanički zbroj pojedinačnih dijelova –odnosno pojedinačnih talenata koji čine, ili su činili postavu.
I tako na samome kraju ostala su dvojica: Gilmour i Mason. A The Endless River u sebi nosi jaku i pomalo predvidljivu unutarnju simboliku: rijeka i dalje teče, i proteže se unedogled dok sam sadržaj albuma istovremeno sugerira rastanak. Odnosno, ukazuje na mjesto gdje završava (ili bi trebala završiti) jedna od impresivnijih karijera u rock povijesti.
