Ray Davies
See My Friends
(Universal Music)
The Beatles ili The Stones? Ako odgovor na ovo pitanje glasi The Kinks, sva je zgoda da pred vama stoji rock and roll snob koji smatra da o mitskim šezdesetim zna više od ostalih smrtnika čije dvojbe ne zadiru dublje od površine zbivanja.
Doista – iako je raspolagao enormnim talentom, Ray Davies je uvijek živio u sjeni tandema Jagger-Richards i Lennon McCartney, pa čak i Petea Townshanda koji su, za razliku od Kinksa, brzo znali pronaći put do ključnog sjevernoameričkoga tržišta.
Vremenom su se stvari promijenile nabolje, Daviesova ostavština ostavila je značajnog traga i s one strane Atlantika, no Kinksi su uvijek ponajprije bili britansko nacionalno blago – i kao takvo, ne smije se prepustiti zaboravu.
Tribute albumi nisu najsretnije rješenje u tu svrhu, ali su najbolje od svih loših i kao takvo ih svatko treba pozdraviti. No album See My Friends funkcionira kao kombinacija albuma posvete i albuma s duetima, pri čemu je autor Ray Davies jedina konstanta u misiji rekonstruiranja klasičnih trenutaka Kinksa, većinom snimljenih tijekom šezdesetih (nažalost, Daviesov se talent, za razliku od spomenutih konkurenata, do sredine sedamdesetih većinom iscrpio).
Nove verzije zajednički potpisuju Ray i “prijatelji” – all-star ekipa koja se očito u studiju očito zabavljala više no što će se zabavljati slušatelji. Odmah na početku, valja priznati da je Bruce Springsteen svojim začuđujuće nemarnim vokalom upropastio “Better Things”, najrecentniju skladbu ovdje, odabranu s prosječnog i sasvim američki intoniranog albuma Give People What They Want iz 1981: čak i u hard-rockerskom Kinks-kontekstu, The Boss se očito ne snalazi najbolje. No ako je Bruce nepotrebno promašio laku metu, od Bon Jovija i Richieja Sambore ionako nitko nije očekivao ništa drugo nego blistavu “Celluloid Heroes” pretvore u ordinarnu stadionsku himnu.
Ovim albumom Davies je očito namjeravao tradiciju Kinksa prenijeti i na mlađe slušatelje budući da gosti strahovito variraju u generacijskom i žanrovskom smislu. Nažalost, nikakva mladost i svježina nisu pomogle Palomi Faith da “prokuži” suptilnost superklasika “Lola”; njena darovitija kolegica Amy MacDonald mnogo je lakše izašla na kraj s “Dead End Street” iako se ni ona nije približila originalu iz jeseni 1966. No s njome počinju bolje stvari.
Najpopularniji folk bend na novoj britanskoj rock sceni, Mumford & Sons, učinili su odličan – i kompletan – remake pjesama “Days” i “This Time” stopljenih u medley, obavivši najbolji posao na albumu. S druge strane, i sad već pokojni Alex Chilton (Big Star) potpisuje izvrsnu verziju “‘Till The End Of The Day” koja aranžmanski nije daleko od izvornika, ali je jednako nadahnuta. Ostatak ekipe uključuje Jacksona Brownea, Billyja Corgana, Blacka Francisa i grupu Spoon, redom u pristojnim, ali nespektakularnim epizodama.
Najkontroverznija je Metallica koja se, logično, dohvatila protometal klasika “You Really Got Me”, udarajući pečat na izvedbu koja se voli ili mrzi – za razliku od izvornog back-kataloga Kinksa koji se naprosto mora voljeti, držite li do vlastita ukusa. Natjera li vas ovaj album da posegnete u zlatni rudnik originala, onda je barem nekakva svrha ovim projektom ispunjena.
