Red Hot Chili Peppers
I'm With You
(Warner/Dancing Bear)
Pitanje je u ovakvim situacijama uvijek isto: mogu li Red Hot Chili Peppersi biti isti bend bez glavnog “arhitekta” njihovog zvuka, jednog od najinovativnijih gitarista u posljednjih dvadesetak godina Johna Frusciantea. Prije negoli je došao, RHCP su bili tek prosječni funk-metal klinci puni energije, s njegovim dolaskom najavili su kreativni potencijal i dohvatili komercijalno zvjezdane trenutke (Blood, Sugar, Sex, Magik 1991.).
Kad ih je prvi put napustio napustio, svjesno se ubijajući heroinom, unajmili su Davea Navarroa iz Jane’s Addiction i unatoč nekoliko sjajnih autorskih trenutaka (“Aeroplane”, “Walkabout”), taj One Hot Minute ostat će kao cjelina najlošiji uradak ovog velikog kalifornijskog benda. Kad se Frusciante vratio iz ponora droge, doslovno s ruba smrti u bend, kemija je ponovno uspostavljena. Tri albuma autorske zrelosti, glazbene imaginacije spojene s osjećajem za masovni ukus držale su RHCP na vrhu. Kad se Fruscianet umorio i odlučio da mu se više neda živjeti u spirali studijski album – beskonačna svjetska turneja, Peppersi su se ponovno našli na raskršću. I ovaj put napravili pametnu stvar.
Nisu uzeli formiranog gitarista, čovjeka čije prebiranje po žicama ima potpis, već čovjeka koji je dovoljno umiješan i nepoznat da pristane na ulogu oponašatelja. Iako će Anthony Kiedis reći da je u pitanju isto ime, ali i novi bend, uvođenje novog gitarista Josha Klighoffera je ništa drugo do pokušaj kopiranja starih Peppersa. Kiedis i njegova autorska osobnost su tu, prepoznatljiva ritam sekcija s Fleainim specifičnim basom također, za gumbićima je dobri stari Rick Rubin.
A na gitari čovjek koji se žrtvovao za bend i svoju instrumentalnu osobnost zamijenio za što bliže približavanje onom što je radio Frusciante. Peppersi su oni stari, ne vrhunski kao nekad, ali ne ni toliko loši. Pristojan, nešto mekši, zanatski odrađen album koji će im osigurati još jednu rasprodanu svjetsku turneju.
